Zvono zvoni, poziva li mene i sad,
jedan te isti čas, zove me na rad,
još jednom, nekad dva-tri, pa i sedam puta tad,
možeš li povjerovati nastavniku ti – sad?
Zvono zvoni, poziva li mene i sad,
u hodniku nije k’o nekad graja
i ona moja, pjegava, plavokosa, sa kikom Mala,
ne čeka više na kraju hola da dijeli naš sendvič na pola,
možeš li povjerovati učeniku ti – sad?
Zvono zvoni, poziva li mene i sad,
obrisaću mopom opet radne prostorije kad - tad
urediću školski prostor k’o prije za sve nas
zbog veselih pozdrava đaka i brojnih profesorskih šala
koji, kao i mi, trpeljivo rade dva posla sa istom platom
možeš li povjerovati čistačici ti – sad?
Zvono zvoni, poziva li mene i sad,
da li to idem i vikendom, opet, na posao ja
ili, samo budim se iz sna
i pitam se, kao roditelj, kao jedan od nas,
kada će ova mora – korona, buling, mobing i bilo koji nasilnički trening našim umom,
odnijeti svoj besmisao i vratiti smisao za dobro svih nas,
možeš li povjerovati roditelju, ti – sad?
Zvono zvoni, poziva li mene i sad,
јао, jao - sto puta - jao, pa još sto puta – do kad,
Neka Ministarstvo prosvjete i kulture čuje ga zbog svih nas
Neka ne bude više nosioc tame, neprosvećenosti i nepromišljenih mjera
Krešući krila još po jednom anđelu svakog dana na dva dijela,
Razbijajući neostvarene snove na javi ovakvim načinom rada svima nama,
O, zvona zvonite, zvonite u punom jeku, razbistrite more zala, promijenite cio sistem nerada
i spasite našu i vašu djecu, sve nedužne, rijetke - nas.