Sjećam se te 74' godine. Tad smo u školu krenuli. Prva razmirica između nas. To je bilo da bismo se bolje upoznali, onako bez mržnje i nekog posebnog poriva, ali nek se zna ko je jači. Tuča. Sud pred strogom učiteljicom, sreća pa mi je bila naklonjena. No Šemsi nije bila. Koliko šprulja je izlomila o njegove dlanove. Kad bi njegov dedo dolazio na redovne informacije ili bi bio pozvan, to je mogao biti ogledni čas odgoja. Zvala ga je učiteljica jer bili smo nestašni, pa bi dedo, onako brkat s fesom na glavi, pitao:
„Sluša li ovaj moj mali“?, i ne čekajući odgovor nastavio:, „ako ne sluša, a ti ga dobro izlemaj“. Njoj nije trebalo dva puta reći.
Šemsin babo je inače bio u dalekoj zemlji Švabiji zarađivao gorki hljeb. Dedo je bio nezvanično-zvanični staratelj iliti njegov bog na zemlji.
To je ta odgojna pedagogija bila. (vaspitanje)
Čas fizičkog.
Malo poravnate površine, onda izlokane kišom, gde su virili osrednji obuljci i plastična boca od motornog ulja. To nam je bila lopta. Trk u prašini, bubotci po glavi od čepa boce, jer bio je rizik dati nam loptu. Ispod igrališta je vrebao Karlo koji bi svaku loptu koja zaluta dolje isjekao sjekirom. Dijelila bi nas kupina koja bi nam bila i zaštita jer ko zna šta se njemu motalo po glavi. Tad nije bilo djece s posebnim potrebama, iako je njegova Albina to bila. Inače je ona pohađala isti razred kao i mi, no njemu to nije ništa značilo. Lopta je bila mamac na koji se on hvatao. Nekako se izgubilo sjećanje šta je bilo s Albinom jer ubrzo nije više išla u školu.
Ili kad bi padala kiša, čas se odvijao u učionici. To je izgledalo ovako:
Učiteljica bi slobodnom rukom nacrtala savršen krug na tabli (to joj je bila specijalnost i time se ponosila) koji bi se nakon par korekcija pretvorio u metu. Onda bismo se podijelili u dvije grupe i s nekih par metara smo gađali kredom u krug. Za to vrijeme bi ona pila kafu s učiteljom. Ko ne bi slušao, dobio bi batine. (tjelesni odgoj)
Veliki odmor i doručak koji bi stizao u manjerkama. Plastične šolje u koje bi čistačica Ruža sipala čaj uz koji bi nam davala sendvič od margarina namazanog miješanom marmeladom. Čekali bismo u redu. Plave mantije na nama, na nogama obijene cipele.
Da, još čas il' dva.
Ponižavanje nekih učenika, a dizanje u nebo drugih.
Potom izlazak iz škole i trka. Redovna gađanja sitnim pijeskom za rastanak, naime neki su išli na jug, a drugi na sjever.
Put kući.
Okrutni sjeverac kad bi duhnuo istjerao bi nam zrak iz pluća pa bi nas davio. Dešavalo bi se da nas je bacao po putu tako da smo se morali držati za ruke da nas ne baci. Onda put kući, tri kilometra pješice. Tad je put od Mostara do Nevesinja još bio neasfaltiran. To se desilo godinu poslije, valjda. Luksuz putovanja busom i truckanje u njemu. Grrom od vozača i konduktera koji bi režali na nas kad bi god bili zlovoljni. Ma ko je brinuo nama.
Sedamdeset osma je godina prošlog stoljeća. U gradskoj smo školi. Sad smo dobili naslijeđeni epitet- vozari. Biti vozar značilo je dolaziti sa strane, tj. biti druga kategorija. Ovo kategorija moglo bi se protumačiti na mnogo načina, ali nije u tome poenta. Poenta je u etiketiranju i označavanju pojedinaca koje bi se danas dalo protumačiti na ne baš pozitivan način. No, idemo dalje; priprema se slet za Dan mladosti. Nastavnik fizičkog pita u fiskulturnoj sali ko ne bi da učestvuje na sletu. Admir je bio nešto bolešljiv, imao je slabo srce te je ne sluteći klopku rekao da on ne bi htio. Bila je to velika greška. Onako korpulentan, pokojni Usar, to mu je bilo prezime, bezočno ga je zgrabio i trehnuo o pod. Svi smo se prestrašili. Da, bilo je pogubno ne misliti u skladu s narodnom revolucijom.
Ipak, mi smo bili vanserijski đaci. Bili smo dobri, sretni i nismo se osjećali ugroženim, valjda je to bio prirodni talenat razvijen nagonom za opstanak i snalaženje.
Od svih nas koliko nas je danas preostalo živih, jer mnogi su zaglavili zbog inih razloga koji nemaju veze s nastavom i talentom, svi dobro stoje i ništa nam ne nedostaje. Pregrmili smo teško djetinjstvo i ne znajući za ove silne negativne pojmove koji se danas uvažavaju kao pojava u obrazovnom sistemu. Ne znam kako se to desilo i kako smo preživjeli, ali jedno znam: danas se dešava mnogo stvari koje mi se ne dopadaju.
I da, a i uzgred, istina se zagubila.
Nekad i sad, neopipljiva paradigma. Kao i obično svaka priča ima poentu i kraj. Ovdje će i poenta i kraj biti na istom.
A ako me pitate je li istina, reći ću da jeste. A šta?
Pa istina više nije istina? Istina je postala arheološki artefakt.
Kako?
Evo kako. (mjesto radnje)
Svakodnevica je okvir u kom smo svi zatočeni. U njoj se dešava svašta.
Danas je sve jeftino, a istina je raritet i služi za potkusurivanje. Rijetki je vole jer istina razgolićava. Teško se podnosi. Ona je ogledalo koje ne laže. Svi je izbjegavaju i teško je doći do nje. Zbog svega ovoga istina je prepuštena nemilosrdnoj sadašnosti, na nemilost laži, modi, stvarnosti, politici. Politika je nasilje nad umom koje vrijeđa inteligenciju. (jedan segment)
Sumnja.
Sumnja je klica od koje niče svašta. To je skoro prirodan proces. Sjeme jednom posijano bit će onakvo kako ga njegujete. Kako ga i čim zalijevate takve plodove daje. Jedino što genetski materijal ostaje isti, no s vremenom i on se mijenja. Eto i to je istina.
Kako sve počinje?
Svi znamo da je istina samo jedna, ostalo je produkt ljudskog htijenja. Dakle, sve počinje od početnih postavki i ugla gledanja. Ako nema ugla onda ga namještamo. Kad ga namjestimo pripremili smo prostor za sve ostalo. Onda djelujemo dalje. Na istinu natovarimo sumnju, na sumnju natovarimo laž, na sumnju i laž dilemu, na dilemu neku drugu mogućnost. Dakle;
Istina, sumnja...
Idemo dalje. Malo prije pa malo poslije. Rezultat je neminovan. Na koncu uvijek dođe nasilje.
Nebriga, škola, istina, sumnja, laž, dilema, bijeg od stvarnosti, nasilje.
U ovo sve možete ubaciti vinovnike, mjesto, vrijeme, prostor. U biti je nebitno, važan je cilj, ali u krajnjem skoru uvijek dođe nasilje. Je li nasilje bijeg od istine ostaje tajna, tek nije dobro nikako.
Oblici:
Škola je danas nažalost postala slika života. Naravno to je neminovno.
Škola je nekad bila oaza znanja, morala, vaspitanja i čednosti, valjda. Bila je zaštićena. Danas, škola je postala pozornica u kojoj se oponaša život koji nikako ne odgovara stvarnosti. Često je rasadnk nasilja. Mjerilo lažne vrijednosti uselilo je u školske klupe. Neko je probio granicu ili je nema nikako.
Ko je to učinio, kako je došlo do toga?
Teško odgovorivo pitanje.
Je li u pitanje neka bolest?
Da, to je bolest, a svi znamo da je bolest nešto što brzo dolazi teško prolazi.
Ko je posijao sjeme zla i poroka?
Jesmo li to mi kao roditelji zakazali zaboravivši šta je škola za nas bila ili se neprimjetno rodila jedna generacija između koja je izrodila ovu novu?
Da nije ovo tipična zamjena teza?
Kriv je neko drugi, iznova, iznova, iznova... što bi gore sad je dolje. Stare vrijednosti se omalovažavaju i đak koji je usmjeren postarinski postao je endem. Pančićeva omorika teško se prima tamo gdje nije dobro došla. Kad naopako postane normalno, normalno postaje izbjeglica s kojom niko ne zna šta bi. Istinska vrijednost je postala migrant stvarnosti. Ako ne znate kako prolaze migranti samo se osvrnite oko sebe. Prosite koru hljeba, većina vas gleda s visine i niko ne prihvata jer ste teret.
Nasilje postaje dobrodošao svat u svakom slavlju. Nasiljem se rješava sve. Ako nekoga mrzite olajete ga na fb. Ako se odlučite za neku drugu metodu (postoje razne vrste) možete ga omalovažati, izrugivati mu se javno, isto tako ga anatemisati. Nasilje voli masu, masa voli silu. Masa je dobar zaklon i umanjuje krivicu. Masa bolje podnosi savjest. Savjest je uvijek nešto pojedinačno i na toj ravni djeluje. Savjest je mrski gost, od nje se ne osjećate dobro.
Društvo nema kapaciteta da se bavi individualnim slučajevima. Nasilje je uzelo maha i ne iziskuje pamet, najčešće. Naravno postoji jasno projicirana inteligentna smišljena akcija nasilja. To su viši stepeni koji su još opasniji.
Nasilje je plodan ekstrem. Nasilje rađa nasilje, laž izaziva drugu. Prevara je uvijek dobro došla. Mali pošteni čovjek je nemoćan.
Upravitelji obrazovnog sistema dolaze po matrici nasilja. Dolaze iz podobnih krugova kojima rukovode razni lobiji (kladioničarski, vjerski, narko krugovi i sl.). Najveći prijatelji školskim klupama postaju kladionice u kojima se psuje, vara, namješta, kocka. Tu se javlja ovisnost, a gdje je ovisnost tu je kriminal, gdje je kriminal tu je opet nasilje. Teško nama s nama.
Roditelj je pojedinac koji se ušutkava na taj način što mu se ne da pravo glasa sem u nebitnim stvarima. Njega treba ušutkati, ocjenama, ucjenama i sl.
Policija, sudovi bave se kokošarima.
Lud zbunjenog uvažava na njima svojstven način. Mi grcamo u dugovima prateći modne trendove osvajajući društvene mreže. Svi smo lijepi i poželjni. Tu smo svi pametni, dobri, uvaženi, dobronamjerni, cool. Virtualni svijet vrti se velikom brzinom i svi hajrujemo ponešto ogrezli u sopstvenu laž. Ako nekome padne napamet da promijeni strukturu škole ili bilo čega, tu postoje razne metode koje bismo mogli klasificirati i izdati priručnik kako mijenjati strukturu vlasti. Ako nekoga odgovornog pitate nešto bitno i važno za društvo ili mu ukažete na neki problem, nikad vam neće odgovoriti direktno i konkretno (nema odgovora i ličnog stava). Desni kažiprst se diže uvis lažući Jednog i Jedinog, a misama se kupuje savjest. Hobotnica vražijeg posla pružila je pipke na sve strane. Ako joj se primaknete ispušta tintu skrivajuć djela. Bojim se da smo tek na pola puta. Bojim se šta još nedostaje. Već se ubijamo međusobno, mrzimo, ne podnosimo. Svako je pametan i svi imaju rješenje po kafanama. Plačem nad nama. Vjera je instrumentizovana od strane pojedinaca. Rađaju se sekte. Modni krugovi više to nisu. Porok vlada. Droga je postala dostupna kao čokolada. Strah vlada u noćnim lokalima gdje se smije samo neotvoreno piće konzumirati. Neki će to pretvoriti u teoriju zavjere, tj. da to rade velike sile. Taj pojam se mnogo upotrebljava. To je tipičan izgovor za sve što nam je kao nedokučivo i nedodirljivo. Mali čovjek je postao uplašeni miš,
bijedni crv koji se krije pod korom osude. On je bezvrijedan jer je nevažan. On je ipak samo pojedinac koji se može izbrisati jednim potezom gumice. “Demokratija” je zašla u sve pore društva. To je krinka iza koje se krije masa onih koji o demokratiji znaju ono što nađu na tražilici. Demokratija je apstraktan pojam, dođe kao da je izmišljena postavši opijum masa. Lažu nas. Zakon se blijedo drži nekih paradigmi. On je kastriran, prespor, statičan. Stanje u kom smo odgovara kriminalu. Vlast je najčešće dio toga. Zakon štiti nasilnike. Floskule umotane u paragrafe nikome ne koriste. Ova tirada žalopojki mogla bi trajati do unedogled. Stanje je loše i ozbiljno loše.
Zašto dobri primjeri doživljavaju fijasko ili u najboljem slučaju loš komentar?
Odgovor je jednostavan; ljudi su navili na laž i prevaru, a kriminal se sveo na način života, jednadžbu da je porok = snalaženju.
Nasuprot ovome ima dobrih primjera. Pošumljavanje ogoljelih brda, zaštita tokova rijeka, ekološke akcije, čišćenje sekundarnih odlagališta smeća, zaštita životne sredine, oslikavanje ulica, povećavanje svijesti o organskoj hrani, izleti u prirodu, debate o boljem sutra itd. Srećom, postoje mladi nastavnici koji svijet gledaju otvorenih očiju i još uvijek uče djecu pravim vrijednostima. Naravno, postoje i roditelji koji još uvijek vjeruju da je svijet dobro mjesto u kom svi trebamo biti srećni. Oni često dižu svoj glas upozoravajuć na loše tendencije. Svijest još nije umrla. Vaspitanje i obrazovanje je na teškom ispitu.
Ne dajmo da nam unište mlade generacije!
Ključ uspjeha svakog društva je obrazovno- vaspitni koncept u kom treba djecu zaštiti od negativnih tendencija. Biti savremen ne znači pokupiti sve negativno. Biti savremen znači biti dovoljno pametan da izabereš bolju opciju. Trebalo bi zavesti reda u školske klupe i odbore. Pročistiti nastavni kadar, jer nije svak za katedru, a lažne diplome staviti tamo gdje im je mjesto. Psihološka procjena nastavnog kadra trebala bi biti prioritet. Prepoznavanje sagorjelog kadra treba jasno evidentirati i dati uputstvo šta dalje.
Ako je ljekar loš pacijent pati. Loš nastavnik je poguban. Loše smjernice u obrazovnom sistemu prave nesagledive posledice. Broj intelektualaca se smanjio. Kvazintelekti su ih ušutkali. Svakim danom osjećamo krah društva jer je temelj potkopan. Obrazovanje i vaspitanje treba staviti kao prioritet svakom političaru. Zdrav pojedinac može činiti zdravo društvo, bez toga nema ništa.
Sve ovo što nam se dešava je posljedica neadekvatnog obrazovnog sistema i lažnih vrijednosti. I da ne bude da je samo krivo školstvo reći ćemo da je najčešće u pitanju porodica.
Osnovna ćelija društva metastazirala je u nešto što više nije funkcionalno. Nikakva hemioterapija ne djeluje. Gasiti benzin vodom je uzaludan posao, od teorije slabo fajde ima.
Svi stubovi porodice su rasklimani. Trijumfalna kapija pošasti likuje dok mi gazimo veselim korakom. Nije dobro i teško da će biti bolje, ako:
- Se ne otrijeznimo
- Ako ne sagledamo sebe i svoje mjesto u društvu
- Ako ne postanemo svjesni gdje smo loši
- Dok ne razaznamo šta učiniti
- Ako ne dignemo svoj glas mi;
Liječimo posljedicu, a ne uzrok.
Djelujmo, jer:
Sutra će biti kasno!