Emri juaj ëstë Diana[1]
U mojoj školi zapravo i nije bilo nasilja.
Nasilje je dolazilo poslije – poslije dana, poslije škole i poslije rata.
Ljeto je. Šetam hladnim hodnicima Rijksmuseuma u Amsterdamu. Ispred mene su dvije veoma bijele žene. Njihove plave kose pokazuju kako one žive u krajevima gdje nema puno sunca. Žene između sebe tiho razgovarju. Čujem da jedna oslovljava drugu nekim stranim diftonzima, čujem desonorizovano L . Pomislim da su Albanke i brzo im prilazim. Obraćam se tiho prvoj ženi i kažem joj prijateljski: Emri juaj ëstë Diana.[2] Ona mi odgovara na švedskom jeziku: „Jag heter Hanna.“[3] Izvinjavam se na engleskom jeziku i žurno odlazim.
Ponovo sam pogriješila. Nema moje prijateljice Diane. Nema je više ni na albanskom ni na švedskom jeziku. Ne želim pisati o nasilju. Neću više o...[4]
Ponovo sakupljam salvete. Trebaju mi za dekupaž tehniku koju radim sa učenicima. Nisam joj se onaj posljednji dan svog prvog života stigla javiti. Život je vrijedio toga dana manje od lista japanskog rižinog papira sa uzorkom orhideja. Molim vas, nemojte mi nikada poklanjati orhideje! Uvenuće one odmah kod mene. Ne može se Diana javiti. Vrijeme nam je isteklo. Život se završio. Počeo je rat.
Rat je predstavljao negaciju mog drugog života. U ratu niko nije sakupljao salvete. U ratu su svi pričali samo o nasilju. Nisam se stigla javiti, nisam smjela otići da se ne javim. Samo sam preživjela.
U ratu niko nije pričao ni albanski ni švedski jezik. Niko nas dugo nije razumio, ni Dianu ni mene.
U mojoj školi nije bilo nasilja. Ono je dolazilo poslije – poslije dana, poslije škole i poslije rata.
Ni jedan otac nije smio tući majku! To se nikada i nikome nije smjelo desiti!
Zbog nasilja u porodici djeca su bježala od kuće u školu.
Diana me nije mogla naći. Nismo dobro poznavale ni švedski ni engleski jezik. Bile smo samo djevojčice. Dugo smo se gubile u novim riječima a nismo više sakupljale salvete. Sjećala sam se kako nas je Dianin otac učio albanski jezik. Davno, davno je to bilo...
Zamišljam kako govorim na švedskom jeziku nepoznatoj ženi u Rijksmuzeumu u Amsterdamu: Ditt namn är Diana.[5] Ona mi odgovara na engleskom jeziku: „My name is Hanna.“[6] Pitam je, dalje, na engleskom jeziku, da li ona sakuplja salvete.
Žena se, i dalje, samo smijala svojim sunčanim glasom.
U mojoj školi nije bilo nasilja. Očevi nisu nikada smjeli tući majke! Od nasilja se bježi u strane riječi. Očevi su morali otići u rat. Od rata se bježi u japanske rižine listove sa motivom orhideja. Ti listovi su veoma dragocjeni, lijepi su i skupi. Život je bio tako jeftin. Rat se nikome i nigdje nije smio desiti. Od njega se očevi liječe nasiljem. Dugo tako poslije rata...
Kome je Diana pričala o salvetama? Kako se ona sjećala rata? U našoj školi je bilo lijepo i sigurno. U našoj školi nije bilo nasilja. Učiteljica je pričala sa očevima. Pričala je o salvetama i motivima orhideja...
Molim vas naučite me gajiti orhideje! Kupiću sama sebi japanski rižin papir sa njihovim cvjetovima.
Recite očevima da ne tuku majke!
Recite očevima da ne idu u rat!
Tako neće biti ni nasilja u školama.