Ubistvo Denisa Mrnjavca ubodima nožem u tramvaju od strane svojih vršnjaka/inja koji se desio prije 15 godina pomjerilo je granice od šutnje do krika. Skupština Kantona Sarajevo u martu 2021. godine proglasila je 6. februar - Danom borbe protiv vršnjačkog nasilja u Kantonu Sarajevo, s ciljem sjećanja na Denisa Mrnjavca. Bile su to godine borbe roditelja i aktivista/kinja da se institucionalno zaštite djeca u školi i po dolasku ili povratku iz iste. Međutim, vršnjačko nasilje ne jenjava, to pokazuju nalazi istraživanja koje je sprovelo Udruženje "Kap". Istraživanje je urađeno 2018. godine na 7.000 ispitanika/ca, potpuno anonimno, sa učenicima osnovnih i srednjih škola na prostoru FBiH, a podaci su da je svako treće dijete izjavilo da trpi nasilje.
Najčešći primjetni oblik nasilja jeste fizičko nasilje, koje se dešava na odmorima ispred škole i školskog dvorišta, zatim verbalno, psihološko nasilje koje nije primjetno u većoj mjeri, ali ostavlja dugotrajne posljedice na dijete/vršnjake i vršnjakinje. Tu je digitalno nasilje koje se “proteže” na društvene mreže i online sferu i ono je sve učestalije. Izloženost nasilju je više prisutna prema marginaliziranim grupama, tako da pripadnici Romske populacije, LGBT(lezbejke, gej, biseksualne, trans*) vršnjaci/kinje, žene, osobe s invaliditetom i dr. daleko su izloženiji stigmi i nasilju. Većina vršnjaka/kinja ne razlikuje nasilje od “šale” ili “vica”, stoga je veliki zadatak na nastavnom osoblju da tokom svojih predavanja i sami imaju politički korektan pristup u govoru i ponašanju, kao i da svoja predavanja obogate dobrim primjerima “drugarstva protiv nasilja”.
Kada se nasilje desi, rijetko se vršnjaci/kinje odvaže da govore o tome. Osjećaju stid “zašto se baš to njima desilo”, strah od ponovnog napada i/ili čak strah da to iskomuniciraju svojoj porodici iz više razloga. Šutnja je nabolje stanje za nasilnika/cu jer ga/je motivira da samo nastavi s nasiljem. Stoga je preporuka da uvijek pronađemo odraslu osobu od povjerenja kojoj ćemo se povjeriti i tražiti podršku ili savjet.
Nastavno osoblje i osoblje škole može uložiti napore da u radu s djecom komunicira na način da dobije informacije o eventualnoj prisutnosti znakova nasilja. Škole npr mogu provoditi anonimna anketiranja kako bi dobili uvide o prisutnosti nasilja u školama. Moramo biti svjesni da je pored porodice škola druga instanca gdje djeca provode najviše svog vremena, stoga ona ima edukativnu, obrazovnu i odgojnu instancu. Nasilje je začaran krug, što znači da preživjeli ili preživjela nasilja se vrlo često nalazi u krugu nasilja iz kojeg teško sama može izaći. Stoga je bitno da kompletan sistem sudjeluje u prevenciji svih oblika međuvršnjačkog nasilja pružajući podršku preživjelim nasilja. Potrebno je naglasiti da nema svježih statistika o prisutnosti vršnjačkog nasilja u bh.školama, ali da civilno društvo koje radi na edukaciji bilježi porast vršnjačkog nasilja, te pojavnost droge i oružja u školama. Stoga u sistemu prevencije vršnjačkog nasilja, te nulte stope tolerancije na nasilje mora da reaguje i da se uključi cjelokupno društvo, škola, nastavno osoblje, roditelji, Centar za socijalni rad, policija, nadležna ministarstva i dr.
Škole mogu u preventivnim modelima osmisliti da kroz razne sekcije u školama govore o pojavnim oblicima nasilja, te mehanizmima zaštite od istih. Dobri pokazatelji su sprovođenje neformalnih edukacija od strane organizacija civilnog društva u školama, osobito tematika prevencije rodno zasnovanog nasilja. Socijalni pedagozi/ginje i psiholozi/ginje trebali/e bi biti “ključ” u ovom segmentu, spona između nasilnika/ce, preživjelog/e, policije, nastavnog osoblja i roditelja. Kao dobar metod koji se primjenjuje u europskim školama jeste organizacija “Klubova protiv nasilja” unutar škole gdje psiholozi/ginje, pedagozi/ginje i predstavnici/e organizacija civilnog društva drže jednosatne sastanke razgovora i motivacija.
Preventivni programi su nužni. Za organizacije civilnog društva da bi ušle u škole i održali jedno predavanje treba odobrenje od nadležnog ministarstva obrazovanja. Pojedine bosanskohercegovačke škole su jako “zatvoreni” sistemi za razliku od recimo primjera američkih škola koje ostavljaju prostor slobode govora i organizacija tribina unutar obrazovnog sistema. Zatvorenost tog sistema onemogućava slobodu učenja o novim pristupima, te izbacivanja nasilnih komponenti iz “školskog prostora i dvorišta.”
Za kraj ovog članka, ali ne i za kraj borbe protiv svih oblika nasilja, pa i vršnjačkog nasilja, želim istaći samo jedno, a to je, da za nasilje preživjeli/preživjela nasilja nikad nije kriv/a, uvijek je kriv/a nasilnik/ca, kao i da u borbi protiv svih oblika nasilja svi moramo preuzeti odgovornost da ga eliminišemo i preveniramo. Škole su prvo mjesto za otpor nasilju i njegovanje principa “Drugarstvom protiv nasilja”. Vjerujem da bosanskohercegovačke škole rade metodološki pristup pružanju otpora vršnjačkom nasilju i da ćemo u budućnosti imati sve manju prisutnost vršnjačkog nasilja.