Svibanj godine 2023. promijenio je nešto u meni. Je li na bolje, nisam sigurna.
Svibanj 2023. godine svakom roditelju, nastavniku, profesoru, učeniku, svakom normalnom ljudskom biću bio je težak mjesec... Ili je bar to trebao biti? Bio je to mjesec u kom su se poljuljala sva moja uvjerenja - da nešto radim(o) dobro i da dobro može biti. Jer što pobogu radimo dobro ako jedan učenik, bilo koji i bilo gdje, ima potrebu ući u školu i usmrtiti prijatelje s kojima je do tog dana dijelio učeničku klupu?
I dan danas imam noćne more razmišljajući o tome da je to moglo biti moje dijete...s ovu ili onu stranu vatrenog oružja. Jel' bih znala? Ili bih bila podjednako iznenađena kao što sam bila i tog dana?
Nakon 3.svibnja 2023. godine o stvarima promišljam drukčije, ozbiljnije, smirenije, sabranije, realnije...krivicu tražim u sebi, u svom djetetu i u onima koji su nam najbliži. Nisam od onih koji su vjerovali i vjeruju da se zlo uvozi sa nekog tamo zapada. Ili istoka, zavisno od perspektive.
Dokazali smo davno da nismo baš toliko naivan narod. Ali, lakše nam je uprijeti prstom u druge nego u sebe same. Uvijek bilo, i dan danas je, gledamo to svakodnevno u informativnim emisijama. Uvijek i stalno to prebacivanje odgovornosti. Usavršili smo to.
Magistrirali, doktorirali... Uvijek su nam krivi njihovi; a ne naši, uvijek smo mi naivni; a oni proračunati, uvijek smo mi dobroćudni; a oni opaki. Zar nam prošlog svibnja nije postalo jasno da tako više ne ide? Da tako više ne treba? Da su podbacili i naši i njihovi i da je zlo postalo dio nas? Da dolazi iz naših kuća, naših učionica, našeg okruženja?
Tog dana sam došla kući iz škole poražena. Poražena jer nisam vidjela. Poražena jer sam dio društva koje je slušalo a nije čulo. Nije čulo da nas djeca, naša djeca, zovu upomoć. Poražena jer sam naivno vjerovala da je škola esencija dobra.
Prisjećajući se svog školovanja ne mogu reći da su sva moja školska iskustva bila pozitivna, pogotovo promatajući ih s ovog gledišta, ali mogu reći da je za mene škola bila vrhovno dobro. Bila je utočište za dijete koje je odrastalo u nasilnom okruženju, bila je izvor informacija koje nigdje drugdje nisam mogli dobiti, bila je mogućnost da budem bolja i da me vide mimo odjeće koju nosim, da se uzdignem iznad reputacije prezimena koje mi je (ne mojom voljom) dodjeljeno, bila je toplo mjesto ispunjeno nadom, bila je vjera u bolje sutra jer su nam stalno govorili da obrazovnje mijenja svijet na bolje. (Koja laž!)
Pa što se to dogodilo u međuvremenu? Je li je moguće da se između moje uloge učenice i nastavnice škola promijenila toliko da ni najnaivnija djeca ne mogu povjerovati u ono što im govorimo? Mi, obrazovani.
Tog svibnja 2023.godine imali smo roditeljski sastanak. Posljednji roditeljski sastanak kod učiteljice. Moja kći bila je peti razred osnovne škole. Trajao je cijelih pet minuta i na njemu nije bilo govora o 3.svibnju. Na pitanje učiteljice je li itko ima pitanje, nitko nije digao ruku... Osim mene. Željela sam znati zašto su, kao jedinu mjeru, nakon 3.svibnja, uveli pregledanje torbi učenicima/icama nakon što dođu u razred? Čija je to ideja bila? Učiteljica je ponosno odgovorila kako je to ideja Nastavničkog vijeća, kako time žele ”zastrašiti” učenike/ice pokazujući im kako će ih držati pod kontrolom svakodnevno, te da su im rekli kako ništa oštro ne smiju unijeti u razred. Pohvalila se time da peti razred i nije bio uključen u tu mjeru, ali je ona inzistirala da se i njih uključi.Slušala sam u nevjerici.
Naime, ni u jednom trenutku nisam posumnjala u dobronamjernost njenih riječi ili čak i namjere, ali količina gluposti u tim dobroćudnim riječima me iskreno šokirala (oprostite na gruboj riječi).
Nisam mogla, a ne pitati ju što točno misli Nastavničko vijeće da će pregledanjem torbi postići? Je li zaista misle da se nasiljem nasilje rješava? Zar je moguće da nisu svjesni da su naša djeca uvijek tri koraka ispred nas i da onaj tko hoće unijeti nešto u školu taj će naći načina? Zašto im onda, pobogu, ne pregledate i jakne, džepove hlača? Hoćemo li to početi uvoditi metal detektore u škole? Zašto se ni jedan nastavnik nije potrudio razgovarati o tome što se dogodilo i, još važnije, zašto? Kakvu to poruku šaljemo djeci? Na kakvim temeljima gradimo odnose s njima?
Kaže mi, prenjet će moje primjedbe Nastavničkom vijeću. Ostali roditelji nisu imali komentara. Ni na moje, ni na njeno. Naivno se nadam da su osjetili što je ispravnije, ali da su htjeli da se od učiteljice oproste u veselom tonu. Prioritet u temama je odnio poklon koji se treba kupiti učiteljici. Valjda zato što je radila svoj posao...l usput bila plaćena za njega. Dajući novce nismo komentirali kako ga je radila.
Tri mjeseca kasnije, moja kći je krenula u 6. razred i ponovno smo pozvani na roditeljski sastanak, svi roditelji šestaša zajedno. Bjesomučno su nam iščitavani pravilnici s našim pravima i obvezama, s pravima i obvezama djece... A onda je na scenu stupio psiholog.
Da nam objasni u kakvo osjetljivo razdoblje ulaze naša djeca. Kada je sva ta predstava završila obraćam se psihologu privatno, jer ne želim ponovno smarati roditelje svojim uvidima. Doduše i ne sjećam se da je bila stavka ”pod razno”. Valjda se smatralo da je pravilnika i previše da bi još gubili vrijeme na naša mišljenja. Uglavnom, pitam psihologa što je s dodatnom nastavom, koju nitko nije spomenuo, i Pravilnikom o oblačenju koji također nije spomenut. Objašnjava mi da je dodatna nastava ustvari dopunska ( valjda je mislio da sam se krivo izrazila), a da Pravilnik o oblačenju nemaju, valjda se još nitko nije sjetio napisati ga. Pita mene je li je to interni pravilnik svake škole ili? Pa, rekoh, ovo je javna institucija, valjda se zna kako se oblači u javnoj instituciji. Budući da ste nam upravo govorili o tome u kakvo osjetljivo razdoblje ulaze naša djeca nije li logično pomisliti da je to jedan od osjetljivijih segmenata puberteta? Hmmm...prozbori mi, u pravu ste. Prenijet ću Nastavničkom vijeću.
Iziđem iz škole i razmišljam - šesti razred prvoj kćeri... Još dvije u istu školu trebaju. Bome ću zatušiti to Nastavničko vijeće.
Ali nije me briga. Nakon 3.svibnja meni ništa isto nije. Imaju li oni pravo da njima bude?
Od 3.svibnja temeljito propitujem i svoju ulogu u obrazovanju. Onog dana kada sam se odlučila za pedagošku grupu predmeta i odredila u kom pravcu želim ići, jesam li samo željela status ili su moje namjere ipak bile uzvišenije?
Oprostila sam si tek nedavno prvih par godina lutanja i traženja načina, pristupanja, razmišljanja tuđom glavom i uvjerenja da svi drugi znaju bolje (nisam sigurna da mi isto mogu oprostiti ta djeca i njihovi roditelji), ali kako sa sigurnošću znati jesam li danas na pravom putu? Dajem li dobar primjer?
Biti profesor nije posao, to je zvanje. Jesam li u onoj grupi kojoj je izgovor za loš rad „mala” plaća? Ili smatram da posao koji radim mora biti prioritetniji od materijalne naknade? Kako da se sagledam objektivno? Kako da ne upadnem u zamku izgovora i opravdanja za ono što nisam ili neću?
Koji god odgovori bili od 3. svibnja 2023. godine nisam naročito pozitivna. Ni prema sebi, ni prema drugima. lako se trudim biti. Iskreno i naivno se trudim.
Nažalost sve mi je očitija istina da je današnje društvo nasilno društvo s nasilnom kulturom koja kreće od starta, s izrekom „Batina je iz raja izašla”. Ono što pokušvamo uporno uraditi jest spriječiti zlo rigoroznim kontrolama, spriječiti nasilje nasiljem, a nikako naučiti lekciju da se ratom ne gradi mir.
Mediji su nam postali nasilni, sloboda govora se pretvorila u govor mržnje, škole su postale generatori ideologije i mjesta gdje se vrši svakodnevno kontrolirano nasilje nad našom djecom. Nastavnici su izgubili dignitet pri tom ne shvativši da im isti nije oduzeo resorni ministar obrazovanja nepovoljnim kolektivnim ugovorom. Škole su postale mjesto gdje se mahom kažnjava, gdje se koriste represivne mjere, gdje se primarno priča o lošim učenicima/icama i načinima kažnjavanja istih, umjesto da škole budu sigurne oaze gdje će se dobrim primjerom graditi dobri ljudi. Ono malo dobrih koji su ostali s obje strane katedre učimo kako tebaju ići na tečaj samoobrane kako bi se zaštitili od onih loših. S tim da nekad nisam sigurna tko je uveo kriterije i za dobre i za loše, ali to je već neka druga tema..
Nastavnici ne obrađuju realnost strogo se držeći nastavnog plana i programa za koji će i sami reći da je odavno zastario, da ne valja, da je obojen raznim bojama kojima mjesto nije u školi. Međutim, jedno je jasno- sistemu odgovara točno ovakva škola iako je jasno da ovaj sistem nikome ne odgovara. Nije li u redu da se onda na kraju dana zapitamo zaslužujemo li bolje?
A roditelji.. Zaslužuju(emo) li bolje?
Istina je da živimo u ubrzanom svijetu, da moramo raditi više da bi imali više koje nam očito treba da bi bili u korak s vremenom, da bi naša djeca imala više nego što smo mi imali, da nam poslovi pojedoše živce, slobodno vrijeme , volju... Međutim, biti roditelj je bila naša odluka, zar ne?
Ako je tako, ako smo odluku donijeli svojevoljno, ne povlači li to i odgovornosti za sobom? I ako povlači, zapitamo li se tko nam zaista umjesto nas odgaja djecu i koja je naša uloga u svemu tome? Zapitamo li se, pričamo li dovoljno sa svojom djecoma? Ne u prolazu, ne bilo kada i bilo što, nego pričamo li i slušamo li aktivno SVAKI Božji dan? Pričamo li i kad nam se ta priča čini nevažnom? Slušamo li i ono što nam između redova govore, čujmo li i ono što ne kažu, osluškujemo li na što im se puls ubrzava... Nemojmo se pri tome zavaravati da o njima išta znamo. Oni nam govore tek mali dio onoga što je u njima , tek mali dio onoga što prolaze. I ne vrijeđajmo se na to jer to nikakve veze s našom ljubavlju prema njima nema (i obrnuto). Oni prosto nemaju kapaciteta da nam objasne što sve prolaze u društvu u kom je nasilje postalo normalno. U kom je nasilje postalo svakodnevno.
Zapitamo li se nadalje je li i mi, u našim kućama, svakodnevno nad njima vršimo nasilje? Doduše nasilje zamaskirano u dobre namjere; ali i dalje nasilje. Zar stvarno nikad nismo pomislili da je nasilje dati djetetu mobitel u ruke bez uputstava I ograničenja? Ili da je nasilje dati djetetu džeparac, a da mu prije toga nismo objasnili što je odgovornost prema novcu ili koliko nam je trebalo da zaradimo te novce? Nismo li pomislili da je nasilje ostaviti internetsku vezu otvorenu 24h kako ne bi morali razgovarati međusobno? (Mami je ipak potreban mir nakon napornog dana na poslu. Da oni samo znaju s kakvim se Ml problemima susrećemo? Njihovi su mizerni! I ne znaju šta ih tek čeka!) Ili da su razgovori odraslih nasilje za uši djece? Omalovažavanje nastavnika? Nacionalizam? Ono što sigurno mnogi nisu pomislili jest to da sve ove vrste nasilja dovode do konačnog rezultata; do 3.svibnja 2023.Lakše nam je bilo pomisliti da su podbacili samo neki drugi roditelji...ta kakve veze mi imamo sa svim tim?!
Roditelji moraju početi shvaćati da ne znaju sve o svojoj djeci i da prosvjetni radnici gledaju njihovu djecu u jednom sasvim drugačijem socijalnom kontekstu od onog u kojem ih oni gledaju i da samo slažući slaglicu svih tih različitih konteksta mogu nazrijeti stvarnost, mogu nazrijeti ono što njihova djeca jesu. Ne možemo i ne smijemo našu djecu, i današnje škole gledati kroz prizmu onoga kako je to bilo nekad. Nasilje je napredovalo sa svim ostalim što je
napredovalo. Moramo shvatiti da naša djeca mogu biti zlostavljanja pred našim očima, u našim kuhinjama, u pola razgovora sa nama, a da mi to ni naslutili nismo. Moramo shvatiti da su oni daleko od one djece koja smo bili mi, oni su daleko prijemčiviji za sve zlo nego što smo bili mi, oni nemaju iluziju da je škola sigurno mjesto u kom mogu predahnuti od nasilja, u kom mogu dobiti potporu, u kom mogu nešto promijeniti.. kome da se obrate u ovom nakaradnom društvu ako smo im oduzeli jedinu instituciju koja je zamišljena kao esencija dobra?
Zato moramo svakodnevno i stalno kretati od nas samih. Moramo se svakodnevno i stalno pitati što smo uradili tj. što smo propustili uraditi. Moramo svakodnevno i stalno slušati, reagirati, učiti, razmjenjivati iskustva, pričati, unaprijeđivati da bi mogli opravdati ulogu koju smo svojevoljno izabrali. Bilo to učiteljska ili roditeljska. Samo tako možemo mijenjati ovo nasilno društvo u društvo u kakvom želimo da nam djeca odrastaju. Pa ako ne naša djeca, onda bar djeca naše djece. Jer jedini koji nisu krivi u ovoj priči jesu oni- djeca. Svi mi ostali nosimo teret krivice. I dobro je dok smo toga svjesni. Tada se imamo čemu i nadati. U suprotnom se bojim da smo ovu bitku već izgubili.
* Naslov čine stihovi iz pjesme “Sevdalinka” Đorđa Balaševića; Album “Devedesete” 2000.godina.