Svakodnevno slušamo u medijima, u regionu kao i u cijelom svijetu kako je u porastu nasilje među školskom djecom i da nažalost bullinga odnosno vršnjačkog nasilja nisu pošteđena ni najmlađa djeca u školama, čak i u vrtićima kao i da mobing uzima sve više maha.
Sve to može dovesti dugoročno do veoma štetnih posljedica po mentalno i fizičko zdravlje djece žrtava vršnjačkog nasilja - bullinga, kao što i sistematsko, sveobuhvatno i dugotrajno maltretiranja pojedinca od strane drugog ili grupe njih dovodi do mobinga sa često trajnim posljedicama po žrtve.
Često se pitam, slušajući o tome, zašto je tako? Puno je uzroka, razloga, o posljedicama se najčešće slabo vodi računa do čega vršnjačko nasilje i dugotrajno maltretiranje može dovesti kod žrtve. Mišljenja sam da sve dobro i loše primarno potječe iz obitelji. Zašto neka djeca imaju potrebu rugati se, pronalaziti žrtvu i ismijavati je?
Nitko se ne rađa kao nasilnik osim možda kod nekih slučajeva poremećaja ličnosti koje se još istražuju je li im korijen u nasljeđu, međutim primarno se nasilnikom postaje. Smatram da postoje dva glavna načina kako netko postaje nasilnik.
Prvi način na koji se potencijalno formira jeste odrastanje u obitelji koja je dijete previše uzdizala i stvorila mu viziju "nadbića", non stop govoreći da je iznad svih, da je on, njegova obitelj vrjednija od drugih, bolja, bogatija, poznatija, ima bolji društveni status i samim tim on je iznad drugih. Odrastajući u takvom okruženju dijete, kasnije učenik, ima usađena uvjerenja i smatra da mu nitko nije ravan, da može raditi što hoće i svakome nažao učiniti da bi sebe držao iznad drugih .
S druge strane imamo drugu krajnost u stvaranju potencijalnog nasilnika, a to je odrastanje u disfunkcionalnoj obitelj u kojoj se djetetu posvećuje premalo pažnje, obitelji u kojima su i roditelji nasilni prema djetetu u verbalnom i fizičkom smislu, te se takvo dijete u školskom okruženju nastoji dokazati kao netko tko je "moćan", time što će lose činiti drugima ono što se radi njemu u kući, što pokazuju bezbrojni primjeri u životu i literaturi da žrtva u obitelji vrlo često postaje nasilnik u školi i društvu.
Tko su žrtve nasilnika? Djeca koja su odgajana preblago i prenježno, te se ne znaju zauzeti za sebe, djeca koja imaju neki hendikep, djeca siromašnih obitelji koja ne mogu pratiti trendove koje im iskrivljenim gledanjem na stvarnost nameću, zatim mirna, introvertna djeca koja izbjegavaju konflikte, djeca koja su po nečemu drugačija od standardnih "propisanih" i nametnutih klišeja. Nasilnik veoma brzo otkrije mentalni sklop takve osobe i tretira je kao žrtvu nad kojom iskazuje svoju dominaciju, bijes, frustraciju i neku u svojoj glavi zamišljenu moć tražeći podršku sebi sličnima da isto to čine s njim.
Kako se boriti u školama sa vršnjačkim nasiljem i mobingom koji nažalost uzimaju sve više maha ponekad i sa tragičnim posljedicama? Već sam spomenuo, moj stav je da je obitelj tu primarna. Roditelj mora reagirati ukoliko dobije informaciju iz škole da dijete - učenik sudjeluje sam ili u grupi u maltretiranju drugog djeteta.
Sve više smo svjedoci kako se roditelji oglušuju na pozive škole, smatrajući dijete "centrom svemira " kojem je sve dozvoljeno ili smatrajući da to nije ništa vrijedno angažmana.
Što škola treba i može uraditi?
Kao prvo, svaka škola mora proglasiti nultu stopu tolerancije na vršnjačko nasilje ma tko bio sudionik ili više njih. To bi značilo da se u korijenu suzbije svaki pokušaj izazivanja incidenta i nasilja učenika prema drugom učeniku, prema nastavniku i drugim djelatnicima kako verbalnim tako i fizičkim zlostavljanjem i maltretiranjem. Roditelja treba obavijestiti što prije te ukoliko se roditelj ogluši ili pravda djetetovo učinjeno nedjelo, potrebno je poduzeti interno sankcije prema nasilniku premještanjem u drugi odjel ili drugu školu, kao i poduzeti sve druge radnje u cilju zaštite žrtve. Kao najvažnijim smatram da je potrebno u školama imati zaposlene educirane psihologe i pedagoge.
Smatram da se time može puno pomoći kako u suzbijanju nasilja, tako i u pomoći žrtvama nasilja, a stručna pomoć je potrebna i nasilniku da se vidi što ga vodi ka destrukciji i nasilju te zbog čega se tako ponaša.
Bilo da se radi o bullingu ili mobingu u školama, oboje predstavlja ozbiljan izazov za sve, posebno za porodice i nasilnika i žrtve. Sve što se ranije riješi , spriječit će gore posljedice kada ta ista djeca - učenici odrastu ili u još gore nasilnike ili žrtvu koja će imati trajne posljedice bullinga i mobinga.
Nulta stopa tolerancija na nasilje treba u svakoj školi da se ističe i da se radi na tome da škola postane jedno pozitivno okruženje za sve učenike i djelatnike, da roditelj kada pošalje dijete u školu ne razmišlja što će se eventualno ružno desiti, a sa dobrim okruženjem se ključno doprinosi boljem uspjehu u učenju i radu. To će sutra dovesti do toga da se škola pamti ne po ružnoj atmosferi punoj trauma, nego po lijepoj atmosferi druženja i tolerancije.
I nasilnik i žrtva su oštećeni mladi ljudi kojima treba stručna pomoć. Nasilniku treba pomoći da prepozna zašto to radi, što ga dovodi do toga, te radom sa istim treba doprinijeti da promijeni ponašanje i ispravi štete koje su mu krivim odgojem ili nečijim utjecajem nanesene u djetinjstvu.
Žrtva mora biti uvijek prepoznata, žrtvi treba vjerovati, treba raditi na tome da prevaziđe traume i boli koje su joj nanesene i od kojih se, da bi izrasla u jednu zdravu ličnost, treba i mora oporaviti.
U životu svakoga mora postojati tolerancija na različitosti i mora se težiti ka stvaranju duhovno zdravih mladih ljudi te raditi na tome da se traume prevaziđu, da bi danas učenici, a sutra mladi ljudi kao stubovi društva bili spremni na sve izazove koje donosi život.