Ja bih u startu da se ogradim. Ne smatram sebe ni nešto pametnom (Dr. sc. prim. dr. spec MA – titule, koje učenjem i radom zasluženo mogu dopisivati uz svoje ime), a ni kompetentnom (samo sam roditelj u obrazovnom procesu dviju djevojčica) da preširoko ulazim u temu: "Gdje su danas roditelji u školi?", tako da bih odmah da se izvinim, ako iko pomisli da pametujem.
Odrasla sam u porodici kao drugo po redu od četvero djece (svi smo samostalni i uspješni u svojim profesijama), gdje se djecu najviše motiviralo riječima: "Šta će ti škola? Kupiće tebi babo stado ovaca pa čuvaj po Odžaku (selo, gdje je bilo prilično veliko imanje moga deda)". Životinje strašno volim, ali po tonu očeva glasa sam shvatila da to i nije neki izbor, tako da sam se prihvatila knjige iako smo bogami dobro morali potegnuti i u seoskim radovima. Niko me nije puno pitao imam li učiti, podrazumijevalo se da se vikendi i raspusti provode na selu, a tu nisi mogao gledati kud sunce hoda.
Možda na ovom mjestu trebam dodati i drugu često ponavljanu izjavu svog oca: "Školovaćemo vas sve dok želite ići redovno u školu, a ponavljanja razreda - e toga nema". ( sve četvero smo imali indekse sarajevskog Univerziteta).
Roditelji (otac radnik, majka domaćica) nisu bili puno uključeni u naše školske obaveze. Maksimum je bio taj da te jedno od njih eventualno ispita jesi li naučio pjesmicu napamet. Za informacije nisu imali puno vremena ( opet glavni razlog Odžak i onemoćali dedo i nena ), roditeljski sastanci su se često propuštali, ali nikad nisu bili pozvani da dođu na razgovor u školu, nikad im nijedan roditelj nije pozvonio na vrata da se žali na nekog od nas.
Završila sam fakultet, počela raditi, upisala postdiplomski studij, udala se, nastavila školovanje, rodila dvoje djece u razmaku od 14 mjeseci i opet nastavila školovanje.
Kad je moja starija kćerka krenula u školu stvarno sam bila ponosna, a kad je iduće godine mlađa upisala prvi razred, došlo mi je da plačem. Nekako su brzo odrastale ili mi je vrijeme letjelo. K'o juče da su se rodile, a već obje s rusacima na leđima.
Svoju djecu od malih nogu učim da budu samostalna, što nezavisnija od pomoći drugih. Rano sam prestala saginjati se da im obuvam cipele, da ih pitam ne bi li šta pojele (mršavice uvijek bile i danas su –), oblačim ih,
Za drugi dan škole ( prvi je bila priredba i upoznavanje sa učiteljicom) zajedno smo spremali školske knjige, pribor, užinu i ostale neophodne dodatke. I nikada više. Neću nikad zaboraviti situaciju u prvom razredu kad izlazimo iz stana, a ja tren prije toga ugledala kćerkinu pernicu na radnom stolu. Nisam ništa rekla. Pustila sam svoje dijete da bez pernice ode u školu. Da, užasan sam i očigledno lijen roditelj jer nisam stajala svojoj djeci iznad glave dok rade domaće zadatke. Bilo mi je svejedno na što će ličiti čiča Gliša, što su ga crtale, ali mi je bilo važno da ga nacrtaju, kao što mi je bilo važno da budu site i uredne. Nikad nisam ocjenjivala kod kuće njihove radove za školu. Nisam s djecom komentarisala ni njihove ocjene, ni ocjene druge djece iz razreda. Da ne bude zabune, slušala sam i ja svaki dan o kojekakvim nepravdama, ali im nisam htjela pridavati važnost. Kad je moja starija kćerka osvojila prvi put prvo mjesto na nekom takmičenju susrela sam se s komentraima : "ma ja, čija je". Moja djeca su u školu krenula, a nisu znala zanimanja (o titulama da ne govorim) svojih roditelja. Ne zato što su glupe, već zato što mi to nije bilo važno. Nisu pozadugo znala ni vrijednost novca jer su uvijek nosile užinu od kuće. Sjećam se i kad mi se dijete plačući vratilo iz škole jer su je druga djeca zadirkivala da je siromašna ( u radnom sam odnosu i radim najmanje pedeset sati sedmično u svojoj profesiji, kao i moj muž) i da nema para jer svaki dan nosi užinu i običnu vodu za piće.
Bila sam poznata po tome, što na svaku priredbu kasnim, ali sam ih uglavnom sve ispoštovala. Na roditeljske sastanke je išao uglavnom moj suprug, ne toliko iz lijenosti već više zato što me je bilo strah slušati nabrajanje svih nepravdi u školskom sistemu.
Znači nikad neću zaboraviti informacije kad učiteljica majci obrazlaže ponašanje njenog djeteta, a majka se okreće i pita dijete je li istina to što učiteljica govori. Okrenula sam se i otišla jer sam jedva oćutala da ne kažem svoje mišljenje.
Ne sjećam se kad sam djecu zadnji put autom odvukla u školu jer i kad kiša pada postoje kišobrani i kabanice. Moja mlađa kćerka ima paničan strah od pasa lutalica, ali smo joj kupili onaj "hepek", što ih kao rastjeruje. Važno je da funkcioniše.
Objašnjavala sam djeci da za svoje školske nedoumice oko ocjena služe prosvjetni radnici i da s njima o tome razgovaraju. Sjećam se (dosadna sam više s tim) kad mi je mlađa kćerka iz matematike dobila u drugom razredu trojku jer je matematički tačno uradila zadatak, ali je napisala u odgovoru- rezultat je biJo tri. Ja sam se lično zahvalila učiteljici.
Pitali su me kako sam svoju djecu naučila da vole čitati, a odgovor je bio jednostavan. Čitam i učim dan danas. Sjećam se kad mi je u trećem razredu osnovne škole prišla aktivna majka aktiva roditelja s prijedlogom da tražimo da se izbaci lektira iz nastavnog plana i programa, samo sam je blijedo pogledala i prokomentarisala da, kad bi se ja pitala imali bi lektiru svake sedmice, a ne jednom mjesečno. Nikad više nisam bila uključena u aktiv roditelja, što ruku na srce mi i nije teško palo.
Trudim se da razgovaram sa svojom djecom, da budem upoznata sa svim dešavanjima u školskom procesu, ali ne radim njihove zadaće, ne nadgledam njihovo obavljanje domaćih školskih zadataka, osim u slučaju kada se radi o dodatnoj nastavi.
I da, ne uzimam instrukcije za školske predmete u osnovnoj školi. Uh, umalo da zaboravim, imala je kćerka mlađa nekoliko časova iz engleskog jezika jer su stvarno imali lošu nastavnicu engleskog na zamjeni i kad im je došla njihova nastavnica nastao je problem. Nije se moglo stići gradivo tek tako, ali i to su bila maksimalno četiri sata.
Živimo u vrijeme konfuznog ne samo obrazovnog već i zdravstvenog i svih ostalih sistema. Politika se duboko inkorporirala u sve pore društva, sad u našem kantonu roditelji ne mogu učestvovati u izboru direktora škole već su ta rukovodeća mjesta predmetom dogovora vladajuće koalicije.
Negdje nam se izgubilo poštovanje i prema prosvjetnom radniku. Zaboravili smo da odgoj prvenstveno dolazi iz kuće, a da su škole obrazovne institucije,
U našem školskom sistemu daleko se veća pažnja poklanja "lošijim" učenicima dok za nadarenu djecu prostora za napredovanje ima sve manje.
Većina djece nije motivisana da uči i da savlada ovaj minimalni osnovni prag znanja za dobru ocjenu, a djeca nekako baš to sve gledaju kroz upravo tu ocjenu jer ako ima peticu iz nekog predmeta, to znači da je to i odlično znanje, što u praksi često nije slučaj. U moje vrijeme, kad sam ja išla u školu bila je i produžna nastava, popravni ispit i ponavljanje razreda, a ne sjećam se kad sam čula da je neki učenik bio na popravnom ispitu. Neću dalje.
Nikad nismo imali bolje ocijenjene učenike kao ni djecu što pohađaju toliko vannastavnih aktivnosti (muzička škola, sportski klub, kursevi stranih jezika...), tako da se uloga roditelja svela na neki osnovni prevoznički nivo u silnoj želji da se to sve stigne. Uključuju se dede, nane, tetke i ostali članovi šire porodice.
Postale su važnije ocjene nego samo znanje, bitno je slikati đačke knjižice za instagram, facebook i ostale internet-stranice. Upis u školu je postao kao nekad odlazak u vojsku. Mala matura - e to ću da zaobiđem ovaj put.
Za neznanje djece (Lošije ocjene) uglavnom se krive nastavnici jer uzimaju dijete na zub, a dijete je tako inteligentno, samo što to niko osim porodice ne prepoznaje.
Ne hvalim se, starija kćerka je završila ove godine osnovno obrazovanje kao učenik generacije ( ni mlađa ne zaostaje), upisala srednju školu kao prva na rang listi, ali ja se često pitam da li je to realno?
Ja sam išla u razred, gdje je jedna učiteljica učila četrdeset i sedam učenika ( po današnjim normama tri odjeljenja) i svi smo znali i štampana i pisana slova latinice i ćirilice, tablicu množenje i dijeljenja u trećem razredu osnovne škole, a danas je pitanje znaju li to i u devetom razredu???