Kada sam se, spletom životnih okolnosti, odlučila za učionicu i poziv učitelja i odgajatelja, sama sam sebe stavila preda se i dogovorila se s mladom profesoricom bosanskog jezika i književnosti da ništa od onoga što se desi u učionici, što kažu ili urade djeca, roditelji, pa i kolege, ne shvatam lično. U roditeljima sam, pak, očekivala saborce jer imamo zajednički cilj – dobro odgojenu, humanu i stabilnu ličnost sa znanjem i vještinama neophodnim za život.
U toku moje dvadesetogodišnje plovidbe kroz učionice opasno su se mijenjale vanjske okolnosti, dešavale se bure, ja čvrsto držala kormilo u rukama, pa sam unutarnje prilagođavala tako da krajnji cilj ostane uvijek isti - dobrobit djeteta. Mijenjalo se ono što nazivamo „sistem“, rad učitelja je postajao sve transparentniji, sve više izložen očima javnosti, resornih ministarstava, inspekcija i savjetodavnih tijela i samih roditelja i učenika. Vuk iz Ćopićeve priče u nekom trenutku je postao zelen i tu povratka nije bilo. U svemu tome postalo je pravi poduhvat sačuvati lični i profesionalni dignitet. Teško da bih, i u jednom momentu za ovih dvadeset godina, mogla reći da sam u roditeljima svojih učenika pronašla saborce (uz rijetke zaista časne izuzetke). I jednako nerealna očekivanja roditelji su stavljali i pred vlastitu djecu i pred nas, njihove učitelje. Ta očekivanja najčešće su izražena brojkama, opisnim ocjenama i vlastitim rahatlukom glede problema koje odrastanje neminovno sa sobom nosi. Ako su roditelji zaključili da je dijete odlično uradilo lektiru, moje bi trebalo biti samo da upišem peticu. Ukoliko su djed i nena saslušali dijete i utvrdili da zna biologiju, nastavnica bi trebala biti toliko uviđavna da tu ocjenu potvrdi u rubrici. Od prvobitnog šoka u prvoj godini moje radne karijere kada mi je starateljka učenika rekla kako mu nije stigla ispisati lektiru, pa da ga ne pitam danas, do jučerašnjeg dana kada mi je roditelj rekao da ću „vidjeti“ i da sam završila karijeru jer „čuj ona gleda ocjene s polugodišta“, još nijednom se nije pojavio roditelj koji je rekao da njegovo dijete kod kuće samostalno čita van vanlektirne naslove, pa da razgovaram s njim (jer možda ima šta zanimljivo ispričati svima u razredu). Niti jednom se nije pojavio roditelj koji pita kako da pomogne vlastitom djetetu koje ima poteškoće u pisanju, zadržavanju pažnje, suočavanju s vlastitim emocijama… Zakon je roditeljima omogućio direktan upliv i učešće u radu škole kroz Vijeće roditelja, a jako teško pronalazimo roditelje koji će se tog posla ikako latiti. Osim brojčanog odobravanja djeci i jednakog blagonaklonog odnosa prema radu i neradu, nerijetko roditelji od učitelja očekuju i apsolutnu dostupnost u svakom smislu, odgovaranje na telefonske pozive, poruke, spremnost na pravdanje i objašnjavanje vlastitih postupaka. Poslovična servilnost nastavnog osoblja u tome uvelike situaciju čini samo gorom, težom i složenijom.
Jasno je da su ljudi izgubili povjerenje u sistem, jasno je i da je porodica kao temelj društva ozbiljno poljuljana, da se vrijednosti u društvu i pravila ponašanja iz korijena mijenjaju. Isto tako je savršeno jasno da su roditelji često s pravom nezadovoljni onim što se u školama dešava, ali nije jasno to što uglavnom odbijaju prihvatiti da smo na istoj strani i da, tamo gdje ne znaju artikulirati i usmjeriti svoje zahtjeve, učitelj možda može pomoći. Dovoljno je tek imati na umu da su učitelji posljednji bastion, posljednji red odbrane djece i u lancu odgovornih, osim roditelja, jedini koji djeci žele dobro. Niko ovaj posao ne radi da bi se obogatio, pokazao moć i stekao status.