Prođe čedrdeset i pet godina od kada sam željela postati učiteljica. To je riječ koja mi je ulivala ljubav, poštovanje, nježnost, a ujedno i strogoću. Majka koja me sama hranila poštovala je učiteljicu, nije to bio sistem kao danas kada ja, moje kolege i kolegice radimo. Čak i mi se ne razumijemo. Kako da nas razumiju i poštuju roditelji?
Da tuga bude veća, ja sam bila radničko dijete, neko ko ne može biti učiteljica, tako misliše mnogi. Da, pa tu su u razredu već djeca učitelja, advokata, doktora… A ja obično dijete za njih. Moj trud je duplo bio veći za ocjenu. Drugi su dobivali ocjene tako lagano. Mnogo je to boljelo, a ja sam i dalje željela biti učiteljica . Učiteljica nije nikada na mene obraćala pažnju. Ja i moja majka smo ostale dostojanstvene do kraja. Učiteljice više nema, nije među živima, a ja je nisam zaboravila. Imala je kratku kosu sa mini valom i nije bila visoka. Ona i njen muž bili su učitelji. Nikada se roditelji u to vrijeme nisu uplitali u rad učitelja. Oni tu rade jer su se školovali za to. A danas? To je priča koja nema više kraj.
Nisu mi trebali ni majčini savjeti, ni riječi da idem učiti. Nije dolazila ni da prijeti u školu zbog ocjena. Svaka je pošteno zarađena. Nisam nikada govorila o uvredama i poniženjima od neke djece. Danas je sve drugačije. Svaka naša riječ je na vagi. Učitelji se ne cijenjene kao nekada. Ima nas različitih i to je istina. Ali više sam suza prolila sa nekim roditeljima nego u životu u kojem sam se teško školovala. Ostanu teške rane i uvrede kada te optuži kolega ili roditelj. To ko ne doživi i ne zna. A onda postajem i sama roditelj, a dijete dolazi u školu. Kada je mirno kažu da je“mutavo”. Kada priča ni tada ne valja. Šutaju je i to je nauči borbi se za sebe. Šutimo od straha jer ako kažemo bit će zlo veće. Nižu se problemi, optužbe. Svaki dan plačemo. Nema nam ko pomoći. Braneći se od drugih naučila je pričati, ali onda kolegica kaže riječi koje su do srca zaboljele. Prećutim i njoj. Idemo dalje. Sama se borim za nju. Kažem sebi: “ Allah sve čuje i vidi, sabura, ne zna ona šta i kako je nama”. Ja sam bila obično dijete, majke radnika, a borila sam se da moje dijete ne prođe kao ja. A prolazi i teže. Neka, doći će kraj. U novoj školi teška sredina, sve neke grupe. Ali bar je niko ne tuče, ali vole prijetiti. Promjenom mjesta boravka prešle smo u školu koja je nekoliko minuta blizu. Pitam se šta ovoj djeci, roditeljima, sistemu nedostaje? Kao da gube pamet. Ne pomaže ako si nekog “ običnog” roditelja, ne pomaže ako si uspio, tek tada te mrze. Upoznamo razrednika sa problemima, bude nam nešto lakše. Ali i on sam ima probleme sa učenicima. Šta se dešava? Zašto najljepše dane života u školi djeca pretvaraju u mržnju? Zašto roditelji ne prihvate djecu i njihove greške i rade na tome?
Toliko je zlobe u svima. Sve se raširilo kao neka bolest. Niko ne želi razgovarati, riješiti problem. Svi bježe od toga.
Društvene mreže su pune optužbi o prosvjetnim radnicima. Roditelji pišu o nama. Istina, svugdje ima svašta. Oni koji ne vole svoj posao trebaju potražiti drugi. A ja volim ovo što radim. Staze su mi protkane tugom još iz ratnih dana gdje sam doživljavala gubitke očeva sa svojim učenicima. Eh, ta 1994. godina ostavila je dubok trag. Jedna djevojčica je bila sa nenom, drugi razred, a otac na liniji. Dobila je vaške. Kući sam joj išla i čistila je, a zatim ošišala. Nana plače, nemoćna je i slabo vidi. Svi smo bili izbjeglice. Naše gazde su bili divni ljudi. Roditelji su pomagali one koji nemaju. Nije bilo struje, vode, dovoljno hrane, telefona. Poredim ovo vrijeme jer danas imamo sve, a nikad gori. Danas se naš sistem hrani mržnjom i zavisti, ogovranjem, a najmanje odgojem. Šta je odgoj ako ga prebacujem s jednih na druge? Ništa! Porodica je osnovna u odgoju, a nastavnik pruža znanje i dopunjuje odgoj. Neki roditelji nisu za roditeljstvo, neki nastavnici za nastavu, djeca se formiraju u loše ličnosti. Pa čemu svi služimo u ovom trokutu? Trebamo prestati pričati jedni o drugima i ujediniti se da spasimo ovaj mladi svijet. Neka škola bude najljepši dio njihovog života. Ne bojimo se jedni drugih i osveta da ne smijemo reći i iznijeti problem. Prihvatimo jedni druge i krenimo u rješavanje problema. Za sve ima rješenje.
Ja kao učiteljica sa trideset godina staža doživljavam “strašne” stvari kao i moje kolegice i kolege. Ispunila sam sebi želju da budem učiteljica, magistar i doktor nauka. U našem sistemu zbog politike i korupcije nikada nisam došla do univerzitetskog profesora. Nadu sam izgubila, a uvijek sam bila borac. Pa ne ljutim se na ljude oko sebe kada ni iz svog privatnog života nisam imala podršku. Prijatelji ili glumci od prijatelja očekivali su nešto zauzvrat, jer kažu nema ništa džaba, tako to ide.
A ja ih pusti neka rade šta žele. Nije to za mene. Ni pokušaj političkog života nije mi donio ništa, jer i tu sam bila samo obična žena, učiteljica, neko ko nije bogat i nema nikog u pozadini i iza svojih leđa.
U ovih trideset godina koje opisah bila sam borac, a tu borbu su nastavila moja djeca. Na putu smo gdje je izlaz zatvoren. I opet kažem: “Neka, Sunce će nam jednog dana svanuti, a ako se to i ne desi nismo krive, same smo u ovom surovom svijetu koji je izgubio osjećaj za obične ljude u ovom sistemu školovanja, rada i razumijevanja.” Zašto se teško promijeniti za dobrobit našeg podmlatka? Sve dok se ne bude vrednovalo znanje, učenje, odgoj, pravda i poštenje nemamo mi pravca i cilja. Zašto? Idemo u lošem pravcu gdje će stradati mlade generacije. Radimo na školstvu za budućnost najvrednijih bića i izađimo iz kružnog toka jer vozimo u pogrešnim pravcima.