Kao dugogodišnji prosvjetni radnik ovim esejom koji ćete čitati u nastavku na jedan ironičan i sarkastičan način željela sam možda iz perspektive djeteta opisati kako to izgleda jedna grupa roditelja današnjice. Koliko se akcenat u očima roditelja stavlja na materijalizam, vidljivost i dominaciju na društvenim mrežama, status koji žele dostići a ponajmanje energije ulažu na bavljenje svojim djetetom.
Jutro svježe. Očekujem sunčan dan. Prvi dan škole. Uzbuđena sam. Probudila sam se prije mame. Ne mogu ni da doručkujem. Mama uzbuđenija od mene. Leti po kući sa zdravim smutijem (bućkuriš nečeg svačeg zelenog... meni ko žabokrečina); tjera me da to popijem... kaže zdravo za imunitet. U školi ću da kupim viruse od druge djece. Bože me oprosti, zar se u školu ne ide da se kupi znanje, razvija ljubav prema drugarima, prema učiteljici. Kakve to viruse moja majka pominje.
Euforija ne jenjava. Deset novih odjevnih kombinacija pruženo preko kreveta; sve kupljeno u Zari zadnja kolekcija... ne na sniženju... po punoj cijeni. Molim da se zna. Uz svaku kombinaciju odgovorajuće cipele, patike, sandale. Mama gleda kroz prozor u nebo... izigrava meteologa jer prema kretanju oblaka naglas vijeća da li će danas biti umjereno oblačno ili sunčano vrijeme. To je jako bitna stvar, jer se prema tome mora odabrati moja odjevna kombinacija za prvi dan škole. A kako se ja obučem... prema meni će se uskladiti i mama. Ja bih najviše voljela helanke i majicu da se osjećam udobno, ali mama smatra da je za prvi dan i utisak koji ostavljam prema učiteljici važno da obučem vrlo skupu, modernu haljinu u kojoj ja izgledam baš kao djevojčica iz kataloga (šik, zadnji krik mode, na nivou). Bitno je izgledati što skuplje, ostaviti dojam imućne profinjene porodice. Vodim pregovore sa mamom ali bezuspješno. Haljina se mora obući. Žurimo, žurimo jer obje moramo kod frizera. Naručene smo još deset dana ranije, gužva je velika. Sve mame i kćerke žele posebne frizure. Prvi dan škole vrlo je važan.
Frizerka čupa, češlja, zavrće, uvrće, a ja vrištim, mene to sve toliko boli i ne želim tu uštirkanu frizuru... ali mama kaže da moram, bitno je za slikanje. Joj glava me boli od češljanja, stotina šnala zabodenih u moju kosu. Glava je zalakirana tako da imam osjećaj da imam kacigu za biciklo na glavi a ne moju kosu. Ni vjetar ni oluja ne bi mogle pomjeriti ni dlaku s moje glave. A ja...ne znam šta da vam kažem, pojma nemam zašto nam je sva ta frka potrebna.
Oh, umalo da zaboravim. Ne smijem se pozdravljati sa Melisom, naredba. Mame se posvađale zbog fotografa. Morala je baš isti termin za fotošuting zakazati. A i ovaj naš grad... prava kasaba, dva fotografa. To su uspomene, moja mama ih stvara za mene. A album kada se otvori i pokaže kolegicama na poslu, rodbini i drugim znatiželjnim očima treba da pocrkaju od ljubomore.
Helem, kad su sve te pripreme konačno prošle i taman pomislih da krećemo jer želim da vidim ukrašeno dvorište škole, drugare iz vrtića koje znam ali i da upoznam one koje ne znam, da svojim sjajnim očima razgledam učiteljice i razmišljam koja će biti moja, hoće li me voljeti jer ja već osjećam da ja nju volim, moja mama mi kači ogromni teški ruksak na leđa. Mislim da nam to ne treba prvi dan škole, ali mama insistira da se vidi kako je to najbolji, najskuplji ruksak (išlo se mahsuz u Sarajevo po njega, pa su se u odabir uključili svi relevannti ljudi i pedijatri i fizijatri i prodavači u knjižari da svak od njih da svoju recenziju za ruksak). Sve knjiga što je bilo kupljeno spakovano je u njega, da učiteljica vidi da smo mi odgovorni i da smo na vrijeme sve što je trebalo i nije trebalo kupili za školu.
Krećemo. Tresu mi se ruke, noge, leptirići po stomaku prolijeću. Ja ko lutka u izlogu ne smijem ničim mrdnuti... jer izgužvat će se haljina, okrenut će se šnala na pogrešnu stranu i ja neću biti onakva kakvu je mama planirala za slikanje. Školska kapija okićena balonima... šarenilo na sve strane. Dječije pjesme, muzika odzvanja dvorištem škole. Činilo mi se da je ova zgrada najljepša u gradu, i... najveća. I moje srce je veliko, poraslo je od te ljepote, radosti. Moj osmjeh na licu govorio je sve. Silno želim u školu. Mislim da sam spremna. Ne znam šta me tamo čeka... ali unutarnji osjećaj mi govori da je u školi lijepo, zabavno.
Teta na školskoj kapiji želi nam dobar dan, dobrodošlicu, čestitak polazak u školu i na moju kragnu kači jednog divnog ljubičastog leptirića. Upućuje nas gdje da sjednemo. Idemo lagano prema mjestu gdje trebam sjesti. Čvrsto, znojanim rukama stežem maminu ruku. Uzbuđeno gledam ko još od drugara nosi leptirića na svojoj odjeći. Sva sretna ugledah nekoliko drugara iz vrtića. I Melisa je tu. Razmišljam da im priđem da se zagrlimo i pozdravimo, ali... avaj... prekide me vrisak moje majke. „Ma ovo je nemoguće! Još sam lijepo istakla da ne želim to dijete s mojim u odjeljenju!“, vrištala je na sav glas moja majka. Nisam ni stigla sjesti, majka me uze za ruku i pravac pedagogu i direktoru škole. Hladan znoj me obli. Ondje gdje me je stavila da sjedim, sjela sam kao osuđenik. Pred vratima direktorove kancelarije. Osluškujem da li sam ja kriva za nešto. Čujem, razgovor se vodi oko Melise i njene mame sa kojom moja ne priča (sjećate se... zbog fotografa). Moja majka ne želi je u istom odjeljenju sa mnom. Uzalud joj pedagog i direktor pokušavaju objasniti da su to privatne stvari, da to za školu nisu relevantne činjenice, te da raspored učenika u odjeljenju zavisi od mnogo drugih značajnih faktora (ne od toga da li ste sa nekim u privatnim odnosima dobri ili ne), majka je bjesnila. Meni se činilo da joj je bolnija činjenica bila da njezina želja ili ti nareba nije uslišena.
Onako bijesna odvodi me na mjesto označeno za mene. Melisa sjedi tik pored mene. Ne smijem je ni pogledati, a kamo li pozdraviti. Pitate li me kakva je priredba bila... ne sjećam se. Pitate li me sjećam li se ijedne pjesme sa te priredbe... ne ne sjećam se. Sjećam se samo hladnoće, bojazni šta sada da uradim, da li da gledam lijevo ili desno, da li da se nasmijem ili ne, da li da mahnem ili ne... šta sad da radim... šta ja ovdje radim... ko sam ja...šta sam ja u ovom trenutku. Prozivka učenika kreće. Ustaje učiteljica koja svoje učenike (ljubičaste leptiriće) treba da odvede da upoznaju učionicu i prostor gdje će da borave.
Moje noge teške, zaleđene, jedva koračaju. Iako sam prilično visoka u odnosu na svoje vršnjake, moj korak je toga dana bio sitan da sam jedva stizala drugare i učiteljicu. Muzika odzvanja školom i dalje. Divan, veseo dan đaka prvaka.
A u mojoj glavi samo kao da bubanj udara. Odjekuju udarci bubnja. Zvone pitanja GDJE SAM JA? KO SAM JA?
Fotošuting... pomjeri se ovdje, pomjeri ondje, stavi ruku ovako, stavi je onako, gledaj u nebo, u zemlju, desno, lijevo... o tome vam pišem u drugoj priči!!!