Lijep je dan, kraj radnog vremena izlazim iz škole u kojoj sam prije izvjesnog vremena počela da radim. Sretna sam. Biblioteka ja prostorno mala, i knjiga je malo, ali sve ću ja to srediti, mislim se, ... pa zar to nije ono što sam željela...biti školski bibliotekar. I tokom školovanja na upite profesora u kojoj bih biblioteci voljela raditi kada okončam svoje formalno obrazovanje, uvijek sam spremno odgovarala, u školskoj.
Ali, ne lezi vraže, previše se dobro osjećam da bi sve bilo „potaman“. Dok zatvaram teška školska vrata koja su tu još od osnivanja škole iz vremena Austrougara u susret mi ide komšinica iz naselja u kojem sam rođena i živjela sve do agresije i statusa raseljenog lica. Nismo se dugo vidjele. Obje smo sretne. Ona je „starija“ žena, u trenutku dok ovo pišem ja imam godina koliko je ona imala tada, persiram je. Pitamo se za zdravlje, ukućane, pitam za stari komšiluk, ona mene za roditelje, postavlja pitanje svih pitanja na ovim prostorima, jesam li se udala, imam li djece? A onda:
– Je li to ti ovdje radiš?
– Da, tek sam počela, – odgovaram joj ushićeno.
Ona nije ushićena kao ja, odmahuje glavom, nije to škola za mene, ovu školu pohađali su uvijek oni malo čudni, narkomani, vazda su k'o uličari sjedili na ovom kamenu pred školom, nije ti dobro kad' ih vidiš, ali možda se to promijenilo sad, sve se promijenilo pa možda i to. Ukratko je ovo sadržaj njenog monologa koji mi izdeklamova, sve vrteći glavom uz ono čuveno ccccc na kraju.
Šok na mom licu, ali ćutim, ne sluteći da je to samo uvod u ono što slijedi.
– A, Boga ti šta predaješ?
– Sada ništa ( što valjda treba da znači da sam predavala). Hvala Bogu, dobila sam svoj posao. Bibliotekar sam. Radit ću u školskoj biblioteci.
Sad su šok i nevjerica vidno izraženi na njenom licu:
– Aaaaa, hajd' nek se radi – a nakon kraće pauze – aaaaa, Bogami sam ja mislila da si ti nešto završila. Ono si prije rata studirala i vazda si nake knjižurine nosala – i onda kao da me želi utješiti za sve neuspjehe u mom životu, dodaje - ma nek' je živa glava i nek' se zdravo.
Zamaglio mi se vid, osjetila sam zujanje u ušima, ko Čehovljev Červjakov u humoreski „ Smrt činovnika“, sigurno ću poput njega kad dođem kući leći i umrijeti.Rekla bih joj svašta. Šta ona sa četiri osnovne, ako ima i toliko, zna šta sam ja završila, ali pristojnost i odgoj mi ne dozvoljavaju, jer ja pripadam onoj generaciji koju komšinica može i naružiti i svašta reći, a da ti šutiš „k'o zaliven“, jer sramota je odgovarati starijem. Umjesto da je napadnem, ja se uslijed neke više sile, počnem smijati iz sveg glasa, a ona još čudnije gledati u mene. Vjerujem da je tada pomislila kako sam od tih silnih „knjižurina koje sam nosala“ prolupala pa sam sad u fazi da mi je isto il' mi reko Bog te ubio, ili Bog ti pomogo i kako je ovo baš škola za mene. Rastasmo se smušeno da se riješimo nelagode koja je zavladala. Okrenuh se ljuta ne znajući da je ta moja polupismena komšinica u svom iskenom, a za mene bolnom komentaru, sažela u te dvije tri rečenice svu percepciju školskog bibliotekara, od praiskona do dana današnjeg.
Jer ko ti je taj školski bibliotekar/ bibliotekarka? To ti je ona što sjedi i ništa ne radi, osim kad je lektira pa tada malo radi, ako ima dovoljno knjiga, a obično nema. Namrgođen/a je, sa naočalama ko tegle dno, do podne ljuta na sebe, a od podne na čitav svijet. Raširena i opće prihvaćena percepcija tete ( još uvijek žene vode, mada ima sve više muških kolega) koja sjedi i čeka da neko pokuca na zaborvljena vrata prostorije u kojoj borave knjige koje rijetko ko čita.
Da postaneš školski bibliotekar u našem školstvu treba ti jedan uslov, a taj je da nemaš nastavnu normu bez obzira šta predaješ, ili si ne daj Bože teško bolestan pa idi tamo u taj „depo školske lektire“ neće te puno uznemiravati ni učenici ni kolege, a i nisi na očima takav, „Bože me oprosti“ i „nedo' Bog nikome“, nesposoban za rad. Sad doduše u skorije vrijeme postoji još jedna kategorija bibliotekara to su oni što su obnašali funkciju direktora škola u dva - tri mandata, pa se ne mogu vratiti u nastavu, na svoje radno mjesto, e njih treba u biblioteku da tamo mirno još dvije do tri godine sačekaju zasluženu penziju. A, ako ste kojim slučajem ipak završili na radnom mjestu školskog bibliotekara kao diplomirani komparativista i diplomirani bibliotekar, što je još uvijek ravno incidentu onda za vas počinju Tantalove muke. Ustvari, griješim one su počele danom kada ste se upisali na Filozofski fakultet na ovaj Odsjek, jer ko još normalan to studira? Za rodbinu i prijatelje vaših roditelja ste crna ovca u porodici. Evo vam samo nekoliko pitanja i konstatacija upućenih mojim roditeljima dok sam „ nosala nake knjižurine“ kao reče moja komšinica sa početka priče, ko biva studirala.
- Šta ti ono studira šćer?
- Komparativnu književnost i bibliotekarstvo – odgovaraju moji roditelji koji se ni sami nisu nikada u poptunosti pomirili s tim da nisam upisala pravo ili ekonomiju ko i sva ostala „normalna“ djeca.
- A čuj, da dohvatiš knjigu sa police biva treba ti velika škola i to ko još naka „korporativna“- bio je jedan od čestih komentara mojih tetki i strina.
Znala je doduše mene braniti jedna druga komšinica koja je često vidjela upaljeno svjetlo do jutra u mojoj sobi i branila bi me riječima:
- Bogami naša Minka ( ko biva ja) ima sve desetke, a kako i neće kad joj svijetlo stalno gori, na šta bi joj moj rođeni amidža odgovarao (čula kroz otvoren prozor, vlastitim ušima, dok sam čitala u sobi neku od tih „knjižurina“ i to još ljeti) - Što neće imati, ko da je to kakav fakultet, čitaš knjige i još učiš kako ćeš ih drugom dohvatiti sa police. Da je upisala arhitekturu, ili kakav drugi fakultet ne bi.
Na fakultetu smo studentima sa ostalih odsjeka bili „ludi književnici“ koji se uvijek drže zajedno i još na odmorima po hodnicima i u fakultetskom bifeu nastavljaju rasprave započete na predavanjima o tome da li je u životu važniji Šekspir, ili kobasice, te čemu u životu uopće služi ta književnost. Među sobom smo se dijelili na one koji su govorili da će biti budući pisci, novinari, profesori i šta ti sve ne, što nam je zaista uz širinu naobrazbe na našem odsjeku bilo i izvodivo, a istini za volju danas i jesmo to što smo željeli biti. Samo su rijetki među kojima, naravno i ja odgovarali da žele biti bibliotekari. Tako sam jednom kad smo radili tipove biblioteka na pitanje koje nam je postavila profesorica:
- U kojem bi tipu biblioteke voljeli raditi kada završite studij? – spremno ko iz topa odgovrila u školskoj biblioteci, a na sljedeće – Zašto? – iznijela cijeli elaborat.
Zato što sam kao učenik u osnovnoj i srednjoj školi bila „šikanirana“ od nastavnica i profesorica koje su tamo radile i da tamo trebaju raditi oni koji su za to išli u školu, kad već ima i škola za to. (Deklamovat ću ja ovo kroz svoj radni vijek braneći ovu časnu struku bezbroj puta i postati omražena među kolegama koji nisu dipl. bibliotekari, ali i među onima koji jesu, jer eto puno volim da pametujem). U osnovnoj školi uvijek sam se javljala da idem po školsku lektiru, jer se ona dijelila jednom mjesečno i zaduživala za cijeli razred, što nije rijetka praksa i danas u nekim bibliotekama. Bila je to jedinstvena prilika da uđem u zaista lijepu i veliku prostoriju sa uredno složenim knjigama. Knjige su već odavno postale moj najvjerniji prijatelj i savjetnik, izvor odgovora na moja pitanja, koja sam po mišljenju mojih nastavnika često i nepotrebno postavljala. Dok je bibliotekarka – mislim da je bila nastavnica tehničke kulture, brojala knjige za naš razred i moja drugarica strpljivo čekala da ona to završi, ja sam prišla jednoj od polica i počela uzimati i listati knjige sa već napola izgovorenim pitanjem: “Mogu li uzeti i ovu?“ Presjekla me je naravno sa osornim: – Ne diraj to! Dobit ćeš knjigu koja ti je potrebna, šta rovariš?
A, na moje ipak postavljeno pitanje mogu li uzeti još jedu knjigu, odgovorila da ne mogu i kako je čula da ja volim da pametujem i da mi se teško kada, sada se više ne sjećam u šestom ili sedmom razredu, dođem kod nje. Znam da se moja drugarica crvenila i da mi je davala znakove očima da ućutim, ali naravno da nisam. Ne samo da nisam ućutala, nego sam rekla, nešto u stilu, čemu onda služe ove knjige ako ne možemo da ih koristimo i sa ponosom izdeklamovala kako sam ja već član Biblioteke „Vlatko Foht“ – sadašnjeg Dječijeg odjeljenja Biblioteke Sarajeva i da tamo radi jedna divna teta koja me pušta da sama biram knjige i koja mi je rekla nakon mog prvog samostalnog odabira knjige koja nije za lektiru ( čini mi se da se radilo o knjizi Kelila i Dimna), da ću ja biti dobar čitalac.
- Jašta ćeš, kako nećeš, ostat ćeš svakom loncu poklopac sa tom jezičinom - odgovorila je moja školska bibliotekarka, na šta sam ja „ispalila“ rečenicu zbog koje će mi biti izrečena odgojno-disciplinska mjera – ukor razrednog starješine:
- Kad' ja budem školska bibliotekarka učenici će moći svaki dan boraviti ovdje i sami uzeti knjigu koju žele ( to se u bibliotekarstvu zove slobodan pristup policama, i u osnovnoj školi po pravilu učenici nižih razreda nemaju slobodan pristup policama, što ja tada naravno nisam znala, a nije sigurno ni ona).
Iako se moja razrednica protivila, govoreći kako dijete ima pravo da kaže šta misli, ali nije imala kud, jer red je red, morala je do tada besprijekornoj učenici ipak sniziti primjerno vladanje. Ne trebam ni napominjati da mi je ukinuta privilegija da idem jednom mjesečno po školsku lektiru za cijeli razred. Ista stvar je bila u srednjoj školi. Tu smo doduše na kratko, najčešće na velikom odmoru, mogli zadužiti i knjigu koja nije školska lektira, jer je profesorica redovno žurila na čas, ili kod direktorice i zadržati je petnaest dana. Zadužila sam knjigu koju sam odmah pročitala. Kako je bio red i na lektiru sa razrednicom koja je predavala književnost i jezik otišla sam opet kao neko ko voli da „nosa knjižurine“ u školsku biblioteku po lektiru za cijeli razred. Sva sretna što ću možda porasti u razrednicinim očima, jer eto čitam i mimo lektire, što ona i govori da treba da se radi, odmah sa vata sam rekla kako sam knjigu koju sam juče podigla već pročitala i da bih voljela da uzmem drugu. Nakon niza godina rada u bilioteci danas znam da je ta žena bila duboko razočarana što radi tu gdje radi i da je tu biblioteku vidjela kao degradaciju svog profesorskog poziva, što je i danas čest osjećaj kod mnogih kolega koji „moraju“ biti školski bibliotekari. Ali, dijete u prvom razredu to nije moglo znati, stoga se opet zacrvenilo i zastidilo kao u Cankarevoj priči o majci, te na konstataciju:
- Jašta si kako nisi, nosi to kući i vrati za petnaest dana kada stvarno pročitaš - pogledalo u razrednicu onako djetinje iskreno kao da želi reći : „ Razrednice, stvrno sam pročitala.“
Razrednica je razumjela i oslovivši kolegicu imenom rekla joj da mi da drugu knjigu, jer sam ovu sigurno pročitala. Kako sam već jednom bila kažnjena ukorom, ovoga puta sam mudro proročansku rečenicu da ću jednog dana biti školska bibliotekarka izrekla poluglasno samo da razrednica čuje. Ali izgovorena je u prostoru biblioteke i proročanski je odjeknula, a kažu da kada tri puta glasno izgovoriš želju u određenom prostoru, ona ti se i ostvari. Vjerovatno sam to negdje pročitala, ili iskonstruisala po vlastitom nahođenju, ali o tome nisam razmišljala sve dok proročan-ski nisam izgovorila i po treći puta da želim biti školska bibliotekarka. Ovoga puta bilo je to u Biblioteci Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine kad nas je tamo odveo asistent u okviru vježbi iz Predmeta Historija pisma, knjige i biblioteka. Postavit će nam ljubazni bibliotekar isto pitanje u kojem tipu biblioteke bi voljeli raditi, na šta će moje kolege ponoviti da neće raditi u bibliotekama, a samo sam ja opet izdeklamovala da bih voljela biti školski bibliotekar, jer bi tada ta prostorija bila otvorena za njene korisnike uvijek, a ne samo za vrijeme odmora. Nasmijao se i rekao:
- Vi kolegice pođite za mnom, pokazat ću vam neke vrijedne originale, a ostalim kolegama ostavljam replike. Neće biti bibliotekari pa im to i nije toliko važno.
Tada sam prvi puta vidjela sarajevsku Hagadu. Naravno da se samo šalio i da su i ostali mogli vidjeti isto što i ja, ali nisam ni slutila da ću zaista krenuti za tim čovjekom i u pravom i prenesenom smislu te riječi. On će postati redovni profesor na našem odsjeku i istaknuti stručnjak iz oblasti bibliotekarstva i informacijskih znanosti prenoseći svoje znanje i studentima drugih usmjerenja širom Bosne i Hercegovine i svijeta. Postat će omiljen među studentima jer je bio čovjek koji je mijenjao kompletnu viziju o bibliotekarima, pokazujući im kako to uopće nije posao u prašnjavoj biblioteci te da može biti jako dinamičan i uzbudljiv. (I ja to kao mantru ponvljam i praktikujem sada već punih 26 godina). Generacije i generacije studenata uživat će u njegovim predavanjima, a ja na Međunarodnim susretima bibliotekara Slavista (čiji je idejni tvorac i pokretač) gdje ću nastaviti da proširujem svoja znanja o bibliotekarstvu. Posljednja generacija njegovih studenata pamtit će i njegovo predavanje u okviru kojeg je kažu dokazao kako su „Mercedes Benz“ Janis Joplin i sevdalinka „Kad ja pođoh na Bembašu“tematski identične pjesme. Otići će prerano. 4. juna 2006. godine, a u njegovu čast bit će pokrenuta Fondacija„Kemal Bakaršić“ s ciljem unapređenja bibliotečkih nauka i tehnologija u BiH.
Nekih trideset godina nakon našeg prvog susreta Upravni odbor pomenute Fondacije dodijelit će mi pomenutu nagradu za doprinos „razvoju bibliotekarstva u školskoj biblioteci kao prostoru za kreiranje društvenog okruženja prilagođenog srednjoškolcima kroz dramsku igru, crtanje, slikanje i druge aktivnosti, povezujući tako biblioiteku i školu u jedan organizam što je čini drugačijom od stereotipa bibliotečke djelatnosti“. Mislim da je u ovome sažet moj dvadeset šestogodišnji rad školskog bibliotekara koji nije poklekao pred zluradim komentarima, omalovažavanjima i konstantnim osporavanjima, dokazujući da su bibliotekari ravnopravni sudionici odgojno-obrazovnog procesa. Uvijek sam govorila da je bibliotekarstvo profesija, a ne poluprofesija, da školama trebaju biblioteke sa kreativnim bibliotekarima. Da su upravo oni ti koji te biblioteke održavaju živim. Nije lahko, ali se može i mora, jer biblioteke su potrebne školama.
Ono što sigurno znam nakon svih godina rada u školskoj biblioteci, iako sam uvijek optimista, da se stanje za mog radnog vijeka nažalost, neće promijeniti. Da mi školski bibliotekari nikada nećemo biti „jednaki“ sa ostalima, ni nastavnicima, ni ostalim stručnim saradnicima, a pogotovo nikada „jednakiji“ od drugih, jer mi ne možemo biti ni ditektori, ni zamjenici direktora, jer naš rad se ne računa u rada sa učenicima (onih potrebnih pet godina za kandidaturu), da se maćehinski odnos donosilaca odluka prema nama NEĆE promijeniti. Vrlo često pomislim kako svi oni nisu dovoljno posjećivali školske biblioteke i zato su sada takvi, jer djeca trebaju svoju oazu u kojoj mogu biti sve ono što nisu na nastavi. Ova pandemija nam je pokazala da se nakon svih napredaka i čuda tehnologije opet vraćamo iskonu – knjizi u njenom fizičkom obliku i da nam ona liječi dušu kojom osnažujemo bolesno tijelo.
Nećemo se u skorije vrijeme ujedinti ni, mi školski bibliotekari, mada nas ja već odavno ne dijelim na diplomirane i one koje su u biblioteci „silom prilika“, jer su se neki od njih pokazali kao bolji i vrijedniji od diplomiranih, ali nažalost ima i onih koji nas, „diplomirane“ žele omalovažiti konstantnim isticanjem kako nemamo dovoljno pedagoških kompetrencija za rad u školskoj biblioteci. Čak ni svi u „čistom esnafu“ vas neće pohvaliti, uvijek će se naći oni koji će prokomentarisati nešto u stilu:
- Čuj ona dobila nagradu, pa biblioteka joj je jedva veća od kutije šibica i nije nešto.
I ja sam željela veću biblioteku, bogat knjižni fond, ali kada sam shvatila da „nije sreća para puna vreća“, već da moraš sam sebe i svoje učenike usrećiti sa onim što imaš, bilo mi je lakše. Niko te ne sprečava da sve to što nemaš nadoknadiš kreativnošću. Nagrade su vjetar u leđa, ali i obaveza da možeš i moraš dalje i bolje. Da bi bio školski bibliotekar moraš imati Sizifovsku upornost, znati poput Malog princa da se samo srcem dobro vidi i imati Don Kihotovsku ludost da se boriš protiv vjetrenjača.
Čini mi se da sam se, onda kada se onako grleno nasmijah svojoj komšinici, zaodjenula Don Kihotovim oklopom, štitom i kopljem i natakla čvrsto na glavu Membrinov šljem. Kako možeš, ako ne uz dozu ludosti, dalje protiv svih vjetrenjača koje ti stoje na putu da se baviš plemenitom misijom školskog bibliotekara. Izradili su moji učenici i taj oklop i štit i koristimo ga dugi niz godina. Misija je ista, samo se učenici mijenjaju, napraviti biblioiteku „po našoj mjeri“, bibliteku u kojoj ćemo biti sretni, jer svako onaj ko kada uđe u taj prostor i ne osjeti „zvuk tišine prašine“ i lepet krila ptica, teška je naznalica. Misija nam nije lahka, jer poput Don Kihota pokušavamo spasiti svijet od istinskih mi ludaka. Ali, kako godine rada donose i mudrost, tako i ja više ne srljam i ne ispravljam krive Drine, kao na početku, već se poput lukavog Odiseja koji je znao da se samo strpljivošću dolazi do cilja, koristim njegovim trikom da se privežem za palubu broda i začepim uši kako ne bih čula ni zlurade komentare, ni lažne ushite i divljenja razno raznih sirena, a kako bih ostala prizemna i na sve iskrene pohvale i priznaja. Neka vala ima i neke fajde od „tih silnih knjižurina koje pročitah“.
Tolstoj je rekao da sve srećne porodice liče jedna na drugu, a da je svaka nesretna na svoj način. Ja bih rekla da su sve školske biblioteke nesretne na isti način: ili imaju mali prostor, ili mali fond, ili muku muče sa kadrom, ali da je svaka sposobna biti sretna na svoj način uz malo ulaganja, ali uz kreativne, empatične i entuzijastične bibliotekare, koji moraju biti i edukatori i motivatori. Velike i opremljene biblioteke su san svakog bibliotekara, pa i školskog, ali svjedoci smo da su se tokom pandemije zatvorile i one velike kao i one male i da je virtualna biblioteka opstala zahvaljujući znanju i domišljatosti njihovih bibliotekara. I onda kada sve bude na dugme i dostupno na jedan klik i u aplikaciji trebat će ona teta sa početka priče da kaže „ Čiča miča, gotova je priča“, jer kao što reče Borhes čovječanstvu ovakvom kakvo jeste prijeti propast, samo će biblioteke opstati, sa svojim svjetlosnim tomovima duboko skrivene.
Ove godine gotovo da i nisam upoznala sve učenike prvog razreda. Družili smo se u virtualnoj biblioteci koju smo zajedno osmislili. Ali, mogu reći da su to već formirani čitaoci i gotovo sam nepogrešivo znala iz koje osnovne škole dolaze i ko je od mojih kolega s njima radio. Ima sjajnih školskih bibliotekara, ali to su samozatajni ljudi koji mnogo znaju i mnogo daju, ali ne vole da se eksponiraju. Trebaju li oni našem školstvu, ovom društvu? Naravno da trebaju! Zašto? Zato što je dokazano da se u prostoru biblioteke bolje uči, da su djeca, koja posjećuju školsku i druge biblioteke i čitaju knjige, sretnija. Ako je škola, kako se voli reći, drugi dom, a mi koji ih edukujemo njihovi drugi roditelji, onda ja možda više kao neka tetka ili baka, na pitanje šta želim da mi djeca budu kada porastu, odgovaram samo:
– Sretna!
To i radim svih ovih godina, trudim se dosta toga ih naučiti, ali na način da budu i ostanu sretna, a to mogu ako uče, istražuju, propituju, pa ponekad zašto ne i luduju sa onim Membrinovim šljemom na glavi glumeći Don Kihota:
– Dulsineja moja mila nije tako lijepa bila, al' sam takvu ja je snivo, virtualno je prizivo. Dakle, preteča sam ja te zgode, ljudski rode. (Dio iz jedne naše predstave za Dan knjige).
Bibliotekarstvo jeste Don Kihotovska, ali ipak viteška misija.