Kad vidite ljudsko biće, prvo primjetite njegov fizički izgled, odjeću, životnu dob, pokrete, držanje, ponašanje, odgoj i sl. Sve to čini njegovu ili njenu vanjštinu, međutim ono što se krije ispod te vanjštine, zapravo, je ono najvažnije što ta osoba posjeduje: dušu i sve što taj metafizički pojam podrazumijeva. Isto vam je i sa školskim bibliotekama. One su duša škole, ne vide se odmah ili bolje rečeno, treba vremena da je otkrijete. Vojnim rječnikom rečeno: „djeluje pozadinski“. Ovo nas promišljanje vodi do glavnog pitanja: imaju li sve škole dušu ili samo njen privid kao mural koji krije oronulu i loše održavanu fasadu zgrade?
Sad kad smo otvorili Pandorinu kutiju, idemo vidjeti šta je iz nje izašlo. Analiza stanja školskih biblioteka osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo magazina Školegijum iz 2015. otkrio je svu dramatičnost situacije u ovom tipu biblioteka. Neadvekatan prostor u koji su smještene biblioteke, njihova loša (u nekim slučajevima potpuno izostala ) informatička opremljenost i nestručnost kadra koji se zapošljava na mjesto bibliotekara, glavni su razlozi loše pozicije biblioteka u školskom obrazovnom sistemu. Ali, budimo, na trenutak, optimistični i zamislimo da se prva dva problema mogu riještiti dodjeljivanjem nešto više novca i opreme, što je moguće, ukoliko to samo želimo, postići i po nekom hitnom postupku, kao i tražeći sredstva iz svih mogućih fondova od međunarodnih tendera do privatnih donacija i raznih sponzorstava (nećete vjerovati, ali neki ljudi studiraju marketing te se za njihovim savjetodavnim uslugama može ponekad i posegnuti uz sasvim razumne iznose troškova). Zamislimo sad da smo uz nešto više truda i nekoliko marketinških trikova, riješili prva dva problema. Nemojmo sad misliti da su navedena rješenja utopijska, jer ona to nisu. Šta više, ukoliko ih ogolimo, vidimo koliko su praktično-materijalne prirode, odnosno kako su, uz malo volje, lako rješiva. Mada su, moramo priznati, istovremno i iznimno praktična ukoliko se trebamo sakriti iza istrošene fraze „usljed nedostatka sredstava“ itd.
Uklonimo li prva dva problema, pred nama ostaje treći, nepremostiv, štetan i nepravedan, kadrovski problem za koji se opravdanje traži u proizvoljnosti i nepreciznosti Zakonâ o bibliotečkoj djelatnosti. Ali Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju i važeći Pedagoški standardi vrlo precizno određuju da je bibliotekar stručni saradnik u procesu obrazovanja i da bibliotekar treba biti diplomirani bibliotekar. Oni su jasni i precizni. Zašto se onda ne poštuju? Zašto od 65 bibliotekara ( prema pomenutoj analizi iz 2015.) u osnovnim školama čak njih 38 (!?) nisu bibliotekari nego samo imaju položen stručni ispit, a u srednjim školama od 24 intervjuisane osobe čak njih 17 nisu bibliotekari. A poražavajuće da u jednoj od srednjih škola radi osoba koja nema ni potrebnu spremu ni traženi stručni ispit. Čemu onda služe postojeći Zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju i Pedagoški standardi? Vječni paravan za skrivanje istine o nebrizi i nečinjenju? Zašto onda uporno školujemo bibliotekare trjerajući onda ljude u sunovrat? Možda navedeni zakoni nisu potpuno precizni, ali to nipošto ne amnestira vladajuće strukture u Fedearciji BiH ali i u Kantonu Sarajevo u njihovom nečinjenju i potpunom odsustvu interesa da se riješi ovo izuzetno važno pitanje.
Dakle, za sva ostala zanimanja potrebna je diploma zakonom propisana za to zanimanje. Zašto onda to nije slučaj i sa bibliotekarima? Odgovor možda leži u nerazumijevanju važnosti uloge bibliotekara i biblioteke u procesu obrazovanja, odgoja i ponajviše odrastanja. Djeca i mladi koji odrastaju čitajući samo i isključivo obaveznu literaturu, a često ni to, osuđeni su da stasaju u duhom izuzetno siromašnu osobe. Kad se to pomnoži s brojem djece koja spadaju u tu kategoriju, dobijete gotovo cijele generacije mladih koji su nepismeni a da za to ne snose apsolutno nikakvu krivicu. Postavljanjem nekompetetnih i nestručnih ljudi na mjesto bibliotekara ( samo na to mjesto a nikad na bilo koje drugo), sistem i društvo šalje vrlo preciznu i jasnu poruku djeci i mladima da biblioteka i bibliotekar nemaju važnu ulogu u njihovim životima niti na bilo koji način mogu upotpuniti i obogatiti njihov razvoj i duhovno sazrijevanje. Kako onda možemo očekivati od mladih osoba koje još uvijek odrastaju i sazrijevaju da shvate važnost biblioteke, ako oni koji im postavljaju standarde i uzore ponašanja, to ne čine? Želi li, zapravo, iko u ovom društvu da djeca i mladi čitaju? Da kroz čitanje i istraživanje razviju kritičko promišljanje? Da obogate rječnik? Ili je, pak, bolje da ostanu intelektualno zakržljala masa kojom se lakše manipulira? Posljedice ovakvog promišljanja i činjenja osjećamo već sad kroz Intelektualnu skučenost i duhovnu učmalost kojom smo okruženi. Umjesto da školske biblioteke budu najposjećenije mjesto u školi, mjesto na kojem je veća gužva nego u gradskom prevozu, mi imamo hramove tišine i prašine. Školska biblioteka mora imati ulogu poticatelja znanja, njegovog propagatora, onoga ko nadopunjuje znanje iz općeg obrazovanja, onog koji ih podržava, vodi, pomaže. Bibliotekar treba učiti djecu i mlade kako da uče, kako da istražuju, kako da nalaze informacije, da dobivene informacije iskoriste ali i uživaju u njima. Prestanimo preko bibliotekara riješavati probleme tehnološkog viška u školama i uvažimo njihovu ulogu i stečeno obrazovanje. Kad će ovo društvo i ovaj sistem u kojem mi živimo shvatiti važnost uloge školskog bibliotekara i biblioteke (i ne samo ove kategorije) i hoće li ikad, ja ne znam odgovor. Ali se neću pomiriti s tim jer mi se izostanak odgovora čini još dramatičniji dodam li tome činjenicu da oplemenjivanje duha i intelekta nije opcija nego nužnost svakog naprednog društva. Ukoliko to društvo uopće želi biti napredno, ali to je tema za neku drugu analizu.