Školska biblioteka je organizirana zbirka knjižne i neknjižne građe koja se kroz djelatnost bibliotečkog osoblja nabavlja, obrađuje, čuva i daje na upotrebu radi zadovoljavanja obrazovnih, kulturnih, informacijskih i stručnih potreba korisnika i permanentnogobrazovanja.
Školska biblioteka je sastavni dio odgojno-obrazovnog procesa. Podržava obrazovne ciljeve onako kako su zacrtani u nastavnom planu i programu škole, te pruža obavijesti i saznanja bitna za uspješno uključivanje u savremeno društvo koje se temelji na znanju i informacijama. Promoviše čitanje, izvore i službu školske biblioteke u školi i izvan nje, te je mjesto gdje učenici stiču vještine za učenje kroz cijeli život, razvijaju maštu i osposobljavaju se za život odgovornih građana. Također, pruža pomoć pri učenju, nudi knjige i ostalu građu koja svim članovima školske biblioteke, omogućava razvijanje kritičkog mišljenja i pomaže im da postanu stvarni korisnici obavijesti, u svim oblicima i putem svih medija. (UNESCO-v manifest za školske biblioteke, IFLA-ne smjernice za školske biblioteke).
Za uspješan rad školske bibloteke neophodan je njen bibliotekar, koji prije svega svojom stručnom spremom, a onda i ostalim kvalitetama zaslužuje ovo radno mjesto. To je posebna vrsta bibliotekara, da ne kažem podvrsta, onaj s kojim se svi, apsolutno svi u životu susretnu, a istovremeno onaj o čijim se stvarnim znanjima, vještinama i poslovima koje svakodnevno obavlja relativno malo zna čak i u najužem krugu njegove radne sredine.
Bibliotekarstvo je u našoj sredini još uvijek ženski posao i samim tim nije profesija već poluprofesija, jer žene nisu dovoljno autoritativne (stereotip i predrasude koji se vežu za ovaj posao). Moram ipak konstatovati da je sve više kolega u struci.
Ko je onda taj školski bibliotekar?
Iz ugla korisnika, to je neko ko “redovno nije na radnom mjestu kada ga tražite, a onda profesori traže od učenika da pročitaju lektiru”.To je onaj/ona što ništa ne radi, osim nekada kad je lektira pa malo radi, ali i to samo ako ima knjigu, a obično nema. U bosanskohercegovačkoj praksi : svaki učitelj i nastavnik (osnovna škola) i profesor (srednja škola) koji nema normu, čiji je predmet ukinut nastavnim planom i programom sa položenim stručnim ispitom (“ono nešto za biblioteku”) iz bibliotekarstva. Nekima to i nije važno, jer i nakon niza godina rada u biblioteci nisu ga položili, zbog toga što taj rad smatraju prijelaznim rješenjem u svom statusu zaposlenika, ili čekaju penziju. U skorije vrijeme postoji još jedna kategorija bibliotekara to su oni što su obnašali funkciju direktora škola u dva - tri mandata, pa se ne mogu vratiti u nastavu, na svoje radno mjesto, e njih treba u biblioteku da tamo mirno još dvije do tri godine sačekaju zasluženu penziju. U malom broju škola u školsku biblioteku pravedno provedenom konkursnom procedurom „zaluta“ i po neki diplomirani bibliotekar i diplomiani komparativista.
I ja sam prije nekih dvadesetak godina bila očajna što sam na „margini“ u svoj školi, što imam najmanji prostor, što mi govore da za to što ja radim i ne treba fakultet („'ta će ona, išla na fakultet da nauči kako se čitaju i redaju knjige“), ljutio me način ulaska u struku protiv kojeg sam javno dizala svoj glas, pišući razne primjedbe, žalbe, apele i sl. Donkihotovska borba protiv vjetrenjača! A onda, kako to inač biva, demantuje vas život, pa upoznam i pomognem dvjema izuzetnim ženama koje su zbog bolesti morale napustiti rad u razredu i zamijeniti ga radom u biblioteci. One tako dobro rade ovaj posao i prihvatile su svoju „drugu“ profesiju jednako dobro kao i prvu, bolje od nekih koji su diplomirani bibliotekari. Tada sam shvatila da ako ne mogu promijeniti ljude, pisanu i nepisanu legislativu o bibliotekarstvu, mogu promijeniti sebe i raditi sa ljudima koji bibliotekarstvo vole koliko i ja. Bibliotekari su među prvima shvatili šta znači –long life leraning, cjeloživotno učenje. Da bih nekoga podsticala da čita i uči, morala sam i sama mnogo čitati i učiti, jer taj proces ne završava dobijanjem fakultetske diplome. Uvidjela sam da me da budem dobar bibliotekar ne sprečava to što imam mali prostor i što se fond ne obnavlja redovno i planski, iako ja uredno pišem plan nabavke i kataloge desiderata. Shvatila sam da se promijenila paradigma učenja i da se učenicima moraju ponuditi interesantniji sadržaji i raznovrsniji oblici učenja. Da biste bili uspješan bibliotekar uz naravno, znanje, potrebni su vam: kreativnost, empatičnosti i sposobnost da saslušate učenika. Školski bibliotekar je neko ko: treba podučavati, učiti, ali i odgajati:
“Školski knjižničar mora steći povjerenje učenika, i to na temelju njegove stručnosti, znanja, ali i razumijevanjem i razgovaranjem s učenicima o njihovim potrebama, problemima, osjećajima i spoznajama.” (Višnja Šeta,1997.)
Kada to shvatite, više vas ne mogu zaustaviti zlobni komentari, neutemeljene kritike i kolege koje ne vole rad u bilioteci. Onda stvarate biblioteku po vlastitoj i mjeri svojih učenika, a to je ono što se traži u „školi i biblioteci za 21.vijek“ Kreativnošću rušite sve prepreke i barijere pred kojima se nalazite. Potrebno je samo osmisliti ono što radite, a drugi smatraju da nije formalno, tj. stvarno ( čest komentar mojih kolega :“ Lahko je tebi, ti ne radiš sa djecom“, podrazumjevajući pod tim da ne radim u razredu), formalizovati. Najbolje je to uraditi kroz vannastavnu aktivnost, a kasnije proširiti i na nastavnu (korelacija nastavnih predmeta kroz čas u školskoj biblioteci, sa bibliotekarom kao moderatorom). Jer, biblioteka jeste podrška nastavnom precesu, ili bi to trebala biti, ali ona je i mjesto gdje uvijek dolazite i tamo vas čeka „teta koja, gle čuda , svašta zna“. Dugi niz godina vodila sam biblitečku sekciju – Bibliotečko književni kutak, ali sam je proširila i dramskom sekcijom, jer danjašnjim „vizualnim“ generacijama „pokazivanje“ znači i „ukazivanje na“.
Školska biblioteka je po mnogim karakteristikama (čak i kada je prostorno mala) pristupačnije i ugodnije mjesto u odnosu na školsku učionicu, te kao takva može ponuditi i bogatije sadržaje. Naglasak je na tome da bi slobodno vrijeme (produženi boravak u osnovnoj školi, vannastavne aktivnosti u osnovnoj i srednjoj školi, pauze između časova i sl.) trebalo biti oslobođeno prevelikog misaonog i intelektualnog napora, a najpoželjinije bilo bi ponuditi ga u obliku neke razonode, učenja kroz igru (dramski odgoj), ili u vidu ostvarivanja učenikovih afiniteta prema nekom hobiju ili sadržaju koji ga primarno interesuje. Iz svega toga proizlazi potreba da školski bibliotekar, sam, ili u saradnji sa predmetnim nastavnicima ponudi sadržaje vannastavnih, ali i nastavnih aktivnosti koje bi se provodile u školskoj biblioteci. Dakle, ključ uspješnijeg učenja, razvoja pojedinca i razonode u rukama je školskog bibliotekara koji bi u savremenoj školi trebao biti jedan od glavnih nositelja i voditelja vannastavnih, ali i nastavnih aktivnosti te organizatora slobodnog odgojno-obrazovnog vremena u školi.
Učenici veću kreativnost pokazuju u vannastavnim aktivnostima, jer radije odgovaraju na zadatke koje trebaju, a ne moraju uraditi. Sa učenicima, ali i kolegama spremnim na saradnju stvorila sam mjesto u koje učenici vole rado dolaziti, pokazala da je školski bibliotekar inicijator, medijator i vrlo često i kordinator svih kulturnih, odgojnih i obrazovnih aktivnosti škole.Teško bi sada bilo pobrojati sve aktivnosti i projekte koje sam realizovala kroz saradnju sa predmetnim nastavnicima i drugim sekcijama, sve one posjete drugim institucijama(školskim, specijalnim i javnim bibliotekama, muzejima, galerijama, sajmovima i sl), ali na neke sam baš ponosna „Reci drogi NE“ – prevencija ovisnosti, „Za jednu ružu“ – adaptacija Malog princa i književno druženje sarajevskih srednjoškolaca; obilježavanje 100. godišnjice rođenja Mehmedalije Maka Dizdara (dramski performans uz izložbu učeničkih radova nastalih na osnovu iščitavanja Makovog djela, kao i njegovih djela koje posjeduje biblioteka (prvo izdanje romana Ćamila Sijarića „Bihorci“ kojeg je štampala i nagradila Narodna prosvjeta čiji je Mak bio urednik i zbog čega će on pasti u nemilost vlasti i sistema); brojnih večeri i dana poezije i susreta sa književnicima na sajmovima knjiga, obilježenih Dana maternjeg jezika i drugih značajnih datuma.
Ponosna sam na moje učenike koji su iznijeli sve ono što sam zamislila kroz tu dramsku sekciju, i na sebe što sam prepoznala da osim likovnog imaju i tu „glumačku“ žicu.
Dramska sekcija okupljala je učenike zainteresovane za književnu umjetnost, a dovoljno smjele i razigrane da književnu riječ scenski postave. Učenici su se upoznavlii sa poznatim i nepoznatim autorima. Članovi sekcije su i sami, uz moju pomoć kreirali dramske tekstove koje su prezentirali prilikom obilježavanja određenih manifestacija i obilježavanja značajnih datuma predviđenih nastavnim planom i programom, kao i vannastavnim aktivnostima. Produbljivali su svoje sposobnosti razumevanja različitih psiholoških profila likova, razvijali memoriju, učili dikciju, igrali se, sarađivali, socijalizirali se na najbolji mogući način i učili timskom radu, prevazilazili tremu nasupa pred publikom i razvijali sopstvenu ličnost. Sve smo prrzentovali na nivou škole i šire lokalne zajednice (Dan poezije – mostovi Sarajeva, Dan knjige – Plato Skenderija, Dan škole – sarajevska Vjećnica), što je i cilj rada sekcije, prezentovati urađeno, čime sam pokazala da se i kroz vannastavnu aktivnost itekako dolazi do ishoda učenja puno kvalitetnije, a učenici „uče za život“.
Kroz rad u sekciji pokušala sam, a nadam se i uspjela: privoljeti ih da dolaze u školsku biblioteku, naučiti ih da uče, informacijski ih opismeniti, naučiti ih da odlazak u pozorište znači provesti ugodne sate i tako naučiti puno toga, a ne ispasti „ofiran pred rajom“, naučiti ih da poštuju, uvažavaju i vole jedni druge.
Zajedno smo maštali, otkrivali, kreirali, gradili, razgovarali i puno se smijali, jednom rječju uživali, a i naučili dosta toga na zanimljiviji i kreativniji način. Poznajem mnoge moje klegice i kolege koje rade sjajne stvari u svojim bibliotekama, ali se o tome nažalost, nedovoljno, ili malo zna. Želja mi je upoznati sve one koji grade kreativne svjetove u svojim bibliotekama, ali potaknuti one kojima je biblioteka “teret” da skinu taj teret i počnu uživati na radnom mjestu koje nisu birali ”već ih je sudbina njim kaznila”, jer bibliotekarstvo, a posebno školsko bibliotekarstvo je plemenita misija u kojoj se može istinski uživati. Kreativnim promišljanjem i djelovanjem stvarajmo biblioteku „po našoj i mjeri naših korisnika„ u kojoj ćemo svi bili zadovoljni i sretni, a takvi ćemo imali volje i želje da učimo i naučimo korisne stvari. Pandemija nam je pikazala da kada „sila prilika“ zatvori sve biblioteke ostaje nam naše znanje i kreativnost kojim stvorimo virtualnu biblioteku. Jednom bibliotekar, uvijek bibliotekar.