Četvrti razred osnovne škole. Bezbroj lijepih uspomena obilježile su ovaj period mog djetinjstva. Uvijek je lijepo sjetiti se opet, prizvati ih iz udaljenog kutka uma i uživati u osjećaju nostalgije koji dolazi zajedno s njima. Jedno od mojih najdražih sjećanja iz ovog razdoblja pripada mom prvom istinskom dodiru sa voljenom, školskom bibliotekom.
Kao i svakog radnog dana, školsko zvono je označilo kraj još jednog časa u nizu. Sa pažljivo zapisanom zadaćom, izašla sam iz učionice i krenula prema izlazu iz škole, kada mi je pogled odlutao prema prostoriji u koju sam do tada ulazila samo kad bih tražila lektiru. I prije nego što sam shvatila šta radim, našla sam se s druge strane vrata. Sa već dobro poznatim, toplim osmijehom na licu, dočekala me bibliotekarka, upitavši koju knjigu želim ovaj put. Umjesto očekivanog odgovora, tražila sam samo nekoliko minuta, izrazivši želju da razgledam i odaberem sama. Od Vezene torbice i Ježeve kućice, nesvjesno sam odlutala do meni tad nepoznate Tvrđave i riznice prepune knjigama autora iz drugih zemalja, čija sam imena jedva znala izgovoriti. Jednom ući u taj posve novi i drugačiji svijet, za mene je bilo dovoljno da više nikad ne poželim izaći. I, još uvijek nisam. Tih nekoliko minuta čistog, dječjeg oduševljenja, značilo je mnogo i odvelo je ka nečemu zrelijem i većem, što i dan danas traje.
Zato školske biblioteke ne smatram samo običnim, bezličnim depoima knjiga. One su znatno više od toga. Predstavljaju unikatnu cjelinu različitih priča, jedinstveno pomagalo pri kreiranju vlastite ličnosti, te mirnu luku, za sanjare velikog srca.