Sve što nam se dešava na općem, društvenom, ali i na osobnom nivou, zapravo je posljedica pročitanih i, još više, nepročitanih knjiga. Knjiga i biblioteka, to je život po sebi i za sebe sam, život koji nam se nudi, naizgled jeftin i dostupan, i upravo zato što je tako dostupan, ponižen. Ponižen je pokušajima razumijevanja, jednako koliko i nerazumijevanjem. Moje unutarnje borbe i protivljenja praznim frazama kakva je „unapređenje bibliotečkog fonda", naprimjer, počinju tamo gdje prestaje strast; strast za čitanjem, za upoznavanjem i istraživanjem, a smjenjuje je konzumerski mindset koji biblioteku vidi kao broj naslova, obnavljanje i kupovinu.
Biblioteka vapi za čitateljem. To je jedina istina. Biblioteka vapi za onim koji bi se usudio provući kroz labirint prašnjavih knjiga i listati stranice natopljene toksičnom tvari ispod koje se naziru tragovi čitalačkog užitka i znanja. Biblioteka traži vraćanje do suštine same, a put do suštine nije gomilanje, zbrajanje i katalogizacija, nego neprekidni živi dijalog. I tu su sad svi odgovori, krajnje jednostavni i beskrajno zamršeni, jer šta je bilblioteka? Čovjek, život i knjiga. Jedno drugome vodi i jedno unapređuje drugoga. Da bismo došli do znanja, da bismo knjizi vratili mjesto koje joj pripada, čini se da ju moramo učiniti pomalo nedostupnom, željenom, zanosnom ili opasnom. Čini se da čuvari znanja moraju biti ozbiljni i posvećeni. Čini se da onaj ko traži znanje mora imati svijest o tome da pristupa nečemu važnom i vrijednom. On mora uvijek iznova naći način da oživi strast za čitanjem. Biblioteka je događaj sam po sebi, ona mora biti razgovor, ona mora biti ugodan i intrigantan razgovor, ugodan i intrigantan ambijent. Moja biblioteka je uvijek neraskidivo vezana uz želju da pronađem naslov, odgovor, nasušni razgovor, razumijevanje, disput ili neslaganje, sasvim nevažno. Važno je da bude događaj i važno je da bude kretanje u pravcima i rukavcima upoznavanja sa životom koji je bio, biva ili će biti.
Od desetogodišnje mene koja krijem lampu i knjigu ispod jorgana, jer ću ukrasti od spavanja i dati čitanju to vrijeme, do mene, one studentice koja u ruci nosi rijedak primjerak Liber memorabiliuma sa samo jednom strepnjom na umu – ako se okliznem na zaleđenom mostiću, knjiga će završiti na dnu riječnog korita, pa sve do danas, čini se da su sve strepnje, nadanja, strahovi i radosti u samo jednoj ljubavi – knjizi. Čitanje, promišljanje i neposredan razgovor o pročitanom uče nas da se ne čudimo i ne plašimo nepoznatog, da razumijemo sebe i sve oko sebe, otud tvrdnja s početka teksta: sve što nam se dešava, loši izbori, pogrešne odluke, površni životi, pa i na zlo popunjeni glasački listići, samo su posljedica nedruženja s knjigom. I obratno.