Hej, jeste li vidjeli što se događa u Kini?
Ajme, pa stiglo ih što su jeli pse i šišmiše.
Sreća, kod nas toga nema. Mi smo uvijek najpametniji. Imamo tri naravi u državi, kad se zbroje sve ne možemo ne valjati. Ugasi TV, prebaci te ružne vijesti, ne tiče nas se. Daleko je to od nas. Imamo mi svojih tema, malo politika, malo ekonomija, prođite nas se s tim kineskim virusom!
Još do prije nekoliko mjeseci vodili smo normalan život. Požari, virusi, ratovi, abortusi bili su samo ružne vijesti koje bi ponekad progovorile iz naših pametnih telefona podsjećajući nas da nam ipak nije loše u ovoj našoj djedovini. Da nije EU garancija za sreću i da trebamo staviti povez na oči i biti zadovoljni svojim životima. Štoviše, takve vijesti podizale bi nam tiho i raspoloženje jer bi znali da ima i gore od goreg. A mi smo uvijek plutali po nekoj sasvim dovoljnoj sredini. Niti dolje. A bome ni gore.
Svijest o koroni javila mi se s njenom turističkom posjetom Italiji. Tada mi je već bilo jasnije da to „negdje“ lako može biti „ovdje“. Mada, rođeni optimist, nadala sam se da će nas to zlo zaobići jer molimo se tri Boga u ovoj državi, pa jedan je valjda Onaj pravi koji će nas sačuvati. Ili su se možda sva trojica sastala i skupila dezinfekcijska sredstva, pa ona proljetna kiša nije kondenzirana voda već dezinfekcija s neba. U svakom slučaju, optimizma nije bilo manjka!
Studiram u Mostaru. Točno se sjećam dana u studentskom domu kad su se nagađale priče o obustavi nastave. Neki su već odustali od učenja za kolokvij, neki su izvukli kofere i spremali stvari. Meni je i dalje u glavi bilo sve miljama daleko. Čak i kad je uistinu izašla obavijest o obustavi nastave, i dalje vječiti optimist, iskoristila sam tu priliku da vratim kući zimske jakne i ponijela jednu knjigu jer ću se još optimističnije vratiti za desetak dana u mostarski krš. Dani su prolazili, a vijesti o produljenju epidemije samo su se produžavale. Nisam htjela koronu ovdje, nisam htjela disati kroz masku, nisam htjela nebo zamijeniti kućnim stropom. Nisam htjela slati gifove zagrljaja prijateljima umjesto osjetiti njihove ruke. Sve oko nas bilo je preplavljeno novostima o koroni. Korona je bila u televizorima, uz kavu, uz ručak, na stranici fakulteta, crkvi, džamiji. I ono najgore – korona je bila u mislima kad legnem spavati. Strah da će netko moj oboljeti. Strah da će potrajati. U trgovinama su bile prazne police s brašnom. Ljudi su hodali s maskama i rukavicama. Kasnije se uveo policijski sat pa su bili kažnjavani oni koji su hodali. U vrijeme korone uvidjeli smo koga zapravo imamo oko sebe i koliko je dom ono što najviše vrijedi u životu. Bio je to rat bez krvi. Rat s nevidljivim protivnikom koji nam nije uzeo kuće, ali nas je utjerao u kuće. Nije nam uzeo bližnje, ali nas je odvojio od bližnjih. I ljudi su umirali dok su ih drugi ljudi svojom nepažnjom tiho ubijali. Ovo je bio prvi Uskrs, Vaskrs i Bajram bez bližnjih. Kršćane je Papa ispovjedio preko pametnih televizora. Nisu se pravili kolači za goste. Nije se čuo smijeh kroz prozore.
Što se same nastave tiče, iznenadila sam se brzoj reakciji naših profesora i učitelja. Svi su se maksimalno trudili iako je ovo situacija s kojom su se i oni prvi put susreli. Ovo je možda bio pokazatelj da se u budućnosti može Internet iskoristiti puno više u školstvu. Tipkovnica je zamijenila kredu. Male ikone u chatu su zamijenile kolege. Ja sam dijete devedesetih, meni je ipak previše robotski mada sam od dosta prijatelja čula kako im se sviđa ovaj princip. Studiram građevinu. Ovo proljeće trebala sam raditi praksu na fakultetu. Trebala sam biti dio na gradilištu. Skupiti sva dotad stečena znanja i vidjeti ih u praksi. Nedostajalo mi je raspravljanje s kolegama o zadacima koje smo taj dan preradili na faksu. Grupno učenje u studenjaku. Dijeljenje treme pred ispit ispred vrata P101. Istina da smo svi napokon imali vremena uživati doma, čitati knjige, gledati filmove, trčati i smanjiti struk, ali SAMI. I ako moram birati imati sve vrijeme svijeta za navedene aktivnosti koje bih obavljala bez drugih ljudi, rado ih se ovim putem odričem!
Budimo i dalje odgovorni!
Dosta nam je jedno proljeće u zidovima.