Zovem se Šejla Kostić i učenica sam IV-3 razreda kojeg vodi najbolja učiteljica Rahima Nalo.
Taj dan mogla sam slutiti da se nešto dešava u našoj kući,na ulici u školi.
Bio je četvrtak pošla sam u školu. U školi me dočekala učiteljica. Bila je drugačija od predhodnih dana. Oči su joj bile tužne, grimasa na licu odavala je zabrinutost.
Njeno tijelo postalo je uznemireno.
Da,bila je ista kao moja mama koja je baš isto tako izgledala dok nas je pratila u školu.
Smogla je snage i obratila nam se .
"Djeco, od danas morate dobro da se čuvate. Od danas nećete dolaziti u školu, od danas ćete biti najodgovorniji i najvrijedniji moji đaci."
Nastala je tišina u mom razredu, a onda čujem iza sebe svog druga. "Zašto učiteljice"!
"Djeco došlo je neko čudno vrijeme. U prošlosti su vladale različite bolesti, gdje su ljudi morali da se čuvaju, ali na žalost bilo je i onih koji su završavali tragično. Danas smo mi doživljeli da u svijetu vlada opasna bolest "virus corona". Jako je opasan i mora te se paziti."
Učiteljica je sve užurbano radila, pozivala naše roditelje, davala upute.
Vratila sam se kući. Kući su se vratila moja braća, oni su blizanci i drugi su razred.
Kući je bila i moja mama koja je inače nastavnica u drugoj školi. Moja mama je borac, heroj, najbolja mama na svijetu.
Došao je taj prvi dan "online nastave". U kući nije bilo kao prije. Naš dan počinjao je u 9h ujutru a završavao kasno popodne.
Uh! Baš je početak bio težak.
Počele su aktivnosti, ja sam pored telefona provodila mnogo vremena,pored redovne škole išla sam i u muzičku školu. Mama svoj telefon nije ispuštala iz ruku. Braći je čitala zadatke,spremala je gradivo za svoje đake, htjela je da budemo uključeni u sve aktivnosti,kako ne bi mislili na situaciju koja se odvijala oko nas. Čak nikada više nije slušala vijesti pred nama. Mama i učiteljica su nas motivisale tako da smo crtali, pjevali, svirali s drugom djecom preko različitih grupa i udruženja.
Čak sam imala i online koncert u Muzičkoj školi, inače sviram gitaru.
Moram da izdvojim našeg čarobnjaka čika Slavku koji je osnovao" Sunačani razred" kojeg sam pohađala sa svojim bracama. Zatim, Aminu Sarajlić iz udruženja "Seka", koja nas je spajala preko zooma, a kada ugledamo neka poznata lica našoj sreći nigdje kraja
Učiteljica moja je posena priča. Stalno nas pita da li nam je teško, zove nas i razgovara sa nama. Naravno ne želim da je rastužim, al ja bih voljela da krenemo u školu. Sve je drugačije,nego ovako,nedostaje mi učiteljica taj njen topao i mio glas, moji drugari, sloboda. Gradivo je baš teško, a učiteljica se jako trudi da nam sve približi. Mama pokušava nadomjestiti svaki nedostatak. Njen dan traje 24 h, puna je ljubavi i strpljenja.
Svi se nekako trude, al ipak ja sve razumijem,strah me je, bojim se situacije, strah me policije. Čula sam da kažnjava ljude. Stalno mami govorim kada negdje pođemo, "mama policija"! A ne bi tako trebalo biti.
Još malo i kraj škole, al nešto nisam sretna nemam taj osjećaj kao što sam imala prošle godine.
Čudan osjećaj, al nadam se da će proći kao i corona i da ćemo brzo u naše školske klupe.
I pored svih tih dragih ljudi koji me okružuju i čine sve da budem bezbrižna i sigurna u dubini duše osjećam nemir i prazninu.