Dugo sam razmišljala da li da se javim na ovaj konkurs. Poziv je doduše bio za sve: učitelje, nastavnike, učenike, roditelje i... E, u te tri tačkice... spadamo i svi mi koji smo dio obrazovnog sistema, ali nas i sam taj obrazovni sistem potiskuje u zapećak, ne smatra nas toliko važnim u odgojno-obrazovnom procesu, a ponekad i sami, svojom razdjeljenošću na one koji su „istinski“ i „oni koji nadopunjuju normu“, doprinosimo tome da nas niko od sudionika tog procesa ne shvata kao važnu kariku. A ko smo to mi? E, mi smo oni/one o kojima postoji najviše predrasuda: namrgođene tete/čike koje sjede i čekaju da djeca dođu po lektiru i to im je sav posao za koji primaju platu. Neki samo nadopunjuju normu nastavnika u biblioteci i često tu biblioteku doživljavaju kao teret. Postoje doduše dobro opremljene i prostrane školske biblioteke sa „pravim“ bibliotekarima, ali su još uvijek rijetke i samo su vizualno potpora nastavnom procesu.
Pojava koronavirusa dovela je do preusmjeravanja nastave na online platforme, te je naše resorno ministarstvo poslalo dopis da se i bibliotekari „moraju uključiti“ u taj proces. Kao da su, eto bibliotekari neko ko ništa ne radi, pa se eto i oni moraju uključiti. A, „uključili“ su se odmah i to jako dobro, i bez poziva. Na osnovu rada mojih kolega, mogu slobodno reći, izvrsno, svjesni odgovornosti i zadatka, mada su oni uključeni već odavno u nešto što se zove cjeloživotno učenje.
Počela sam raditi ratne, sada već davne, 1994. godine, a okolnosti su dovele do toga da nakon dvadeset i pet godina rada u struci doživim još jedno novo iskustvo. Već na samom početku svog radnog vijeka, naučila sam da je važno učenike, ne samo obrazovati, već i odgajati i zadobiti njihovo povjerenje. Ako bih pravila poređenje između tadašnjeg i sadašnjeg vremena, rekla bih da su tada djeca toliko toga željela naučiti, da su upijala svaku riječ, jer su imali samo nas i našu živu riječ, malo knjiga, nisu imali ni struju, a kompjuter je za sve nas bio misaona imenica. Sada je opet došlo teško vrijeme i novi izazovi, samo što su sada čuda tehnike omogućila da komuniciramo iz udobnosti svojih domova. Ipak, vrijeme online rada, učenja i komunikacije otkrili su nam da sve te „blagodeti“ ne mogu nadomjestiti lični kontakt i živu riječ, iako smo se putem skypeova i zoomova mogli i čuti i vidjeti „uživo.“
Već dvadeset i tri godine radim u „maloj“ školskoj biblioteci. Maloj samo prostorom, ali sa veoma bogatim fondom i načinom rada osmišljenim kroz razne aktivnosti kojima nastojim nadomjestiti taj nedostatak prostora. Često, kada želim motivisati učenike govorim im da zamisle biblioteku po vlastitoj želji i tako ponekad od njihovih želja „pravimo biblioteku po našoj mjeri“. Prilikom takve jedne „gradnje“, jedan učenik je rekao da bi volio da imamo veliku biblioteku sa mnoštvom novih knjiga i polica. Osim toga želio bi i da, umjesto stolova i stolica, tu bude mnogo lazy bagova u koje bi se udobno „zavalili“ i razgovarali o svemu i svačemu, „a nešto bi se i pročitalo“, jer bi i u toj biblioteci radila ja, njihova bibliotekarka - tetka bibliotekarka, koja im stalno ponavlja da trebaju i moraju čitati.
Jasminka Petrović, sjajna srbijanska književnica za djecu i mlade, mnogo putuje i posjećuje biblioteke širom Srbije. U jednom intervijuu je rekla da je odlazak u biblioteku kao odlazak kod tetke. Odlaziš kod nekoga koga jako voliš, ko ti je drag, osjećaš se ugodno, a uvijek ponešto i naučiš. Bila sam jako sretna kada sam ovo čula, jer se trudim da me djeca upravo tako i doživljavaju - kao nekog ko im je drag i sa kim vole provoditi vrijeme.
A, onda je došlo ovo vrijeme – nevrijeme...vrijeme pandemije i online nastave.
Da nije svako zlo samo zlo, već je i za neko dobro, meni je doba korone bilo upravo poput onog Markesovog u doba kolere - najveće ljubavi se rađaju u najtežim okolnostima. Nije meni bilo novo to što sada učim od učenika mnoge stvari. Ja to već radim. Sve što znam o informatičkoj pismenosti naučili su me moji učenici, jer se nisam libila da ih pitam i molim da mi nešto pokažu i objasne kada se radi o ovim modernim tehnologijama. Uvijek im govorim kako živimo u vremenu razmjene – ja vama informacijsku, a vi meni informatičku pismenost. Imam ja još jednu veliku ljubav koju sam nastojala prenijeti na učenike, a to su drama i dramski odgoj. Kroz dramsku sekciju nastojala sam im pokazati koliko je važan timski rad i zajedničko učenje i druženje kojeg ne bi ni bilo bez te vannastavne aktivnosti. Jer, kažu da je obrazovanje ono što ostane kada zaboraviš sve što si naučio u školi. Kad prođu godine zaboravi se dosta toga, ali se ne zaborave oni koji su nas učili i oni sa kojima smo učili, a nerijetko i način na koji smo učili. Sve to mi je bilo u glavi kada sam se našla pred izazovom zvanim online nastava. Svi su se trudili da što bolje osmisle nastavu za svoj predmet. Mi bibliotekari smo kao trebali „podjeliti lektiru“. Moje školske kolege sa kojima dobro sarađujem i koji već shvataju da je uloga biblioteke u odgojno-obrazovnom procesu važna i u ovim uslovima potražile su moju pomoć, kao stručnog saradnika u nastavi. Prelaskom na online platformu oformila sam i ja timove, slala lektire, odgovarala na upite kolega i učenika. Tako je bilo prvu sedmicu, a onda, kada smo svi postali svjesni činjenice da će ovo potrajati, zapitala sam se: Kako dalje?
Zamislila sam da sam učenik naše škole, ili bilo koje druge škole, i kako je to kada ste dio različitih timova. Tim za svaki predmet općeobrazovne nastave, pa stručna nastava po odsjecima, koliko je to samo zadataka i prezentacija, koje učenici moraju pročitati, a gdje su još i odgovori i radovi. A uz sve to moraju biti u kući, ne mogu izaći, a vani je lijepo vrijeme. Stiglo je proljeće. Šta je sa onima koji i bez izolacije zbog koronavirusa imaju mnogo problema? O svemu tome sam razmišljala, a morala sam i ja zaraditi platu. Šta da radim? Da li da poput Bokača „pokupim svoje učenike i da odemo izvan grada“? Ne mogu, oni imaju zabranu kretanja, jer su mlađi od 18 godina, a ne možemo se „izolovati“ od svijeta, jer mi već dugo ne živimo u stvarnom, već virtualnom svijetu, zatrpani mnoštvom informacija. Šta će instagrami, twiteri i fejsbuci bez našeg prisustva? Odlučila sam, poput Šeherzade, koja je caru Šahrijarhu hiljadu i jednu noć pričala priče, započeti svoju misiju pričanja. Poznato nam je da je Šeherzada svojim poučnim pričama prosvijetlila cara i nadvladala njegovu samovolju. Tako ćemo moji učenici i ja „nadvladati“ cijelu ovu situaciju, odlučila sam.
Duško Radović je, sjetit će se stariji, pozdravljao slušaoce Radio Beograda sa „Dobro jutro Beograde“, a ja sam svako jutro poučinjala sa: „Dobro jutro dragi/e moji...“ i poput Šeherzade da bi odagnala brige (vijesti o broju zaraženih, oboljelih, umrlih od koronavirusa) pričala priče, koje sam potkrijepila skeniranim stranicama iz fonda školske biblioteke. Pružila mi se sada sjajna prilika da uradim ono o čemu se govori u modernim kurikulumima. Da pravim korelaciju između predmeta, da ih potičem na kritičko razmišljanje i da zajedno dođemo do onoga na čemu se u ovoj promijenjenoj paradigmi učenja insistira - na ishodima učenja. Nisam od njih tražila da „bubaju“ i da mi interpretiraju naučeno, jer ja ne ocjenjujem za ocjenu, ja podučavam za život, pa sam im tako, recimo, uz Kafku i njegov „Proces“ poslala reprodukcije Kirikoa i zamolila ih da ih pogledaju i da bez korištenja internet pretraživača pokušaju otkriti zašto Kafku zovu „Kirikoom književnosti“. Oni imaju predmet Historija umjetnosti, ali se programi rada maternjeg jezika i tog predmeta ne poklapaju hronološki. Kafku rade u trećem, a Kirikoa tek u četvrtom razredu. Kako sam već istakla, radim u umjetničkoj školi već dvadeset i tri godine i znam da učenici ne znaju povezivati, npr. renesansu u književnosti sa renesansom u likovnoj umjetnosti. Nije do njih. Od njih se traži da uče za svaki predmet ponaosob, a da prave korelaciju ne ide, jer se i nastavnici boje da će ako naprave iskorak ka korelaciji izgubiti nešto na autoritetu i na značaju „svog“ predmeta. Zato sam ih pozvala da posmatraju reprodukcije slika i povežu sa onim što se dešava u Kafkinom djelu, te da to, ukoliko žele, podijele sa mnom. Ispričala sam im priču kako smo mi kod profesora Tvrtka Kulenovića polagali Prusta na Dalijevim slikama. Poenta je bila na ovom „ukoliko žele“, a ne moraju. „Ja ne djelim slabe ocjene, svaki odgovor je dobro došao, jer ja samo želim da razgovaramo“, pisala sam im. U početku rijetko, a onda svakodnevno i u svaka doba, počeli su pristizati lajkovi, srca, a onda i zrela esejska razmišljanja i komentari poput: „Ovo je super“. I tako dan za danom nova priča... Pričala sam im o književnicima koji nisu u planu i programu, o Selindžeru i njegovom junaku koji je prototip onoga što oni danas zovu cool likom, o ljudima koji su dio njihove historije, a oni ništa ne znaju o njima, poput Ive Lole Ribara, njegovoj ljubavi prema Slobodi Trajković. O drugim velikim ljubavima, onim između Isidore Dankan i Sergeja Jesenjina, Kafke i Milene, Halila Džubrana i Mej Zijade, o slikarima, o tome koliko je važno čitatanje za naše mentalno zdravlje, išla sa njima u virtualne šetnje muzejima, govorila im o obilježavanju važnijih svjetskih datuma iz sfere književnosti i umjetnosti. Na Dan poobjede nad fašizmom podsjetila sam ih da je antifašizam tekovina na koju trebaju biti ponosni, da za Dan porodice učine nešto za svoju porodicu, barem neki mali znak pažnje. Postavljala sam im izazove tipa: ja sam vama ispričala priču, pisala o mojim omiljenim psicima, a sada vi meni: „Šta vi čitate? Koji vam je omiljeni pisac, slikar? Pišete li?“ Šta biste vi čitali za lektiru?“ Na moju veliku radost primjetila sam da su se počeli javljati ne samo „moji knjiški moljci“, koji su i u „dobra vremena“ bili redovni posjetioci biblioteke, već i oni koji je nisu često, ili gotovo nikako posjećivali. Svima nam je bilo teško, a znala sam da je njima teže, jer su zarobljeni u zatvorenom prostoru, a u dobi su kada žude da budu slobodni i veliki, a još su mali da se uhvate u koštac sa životom. Trudila sam se da u tom obraćanju osjete da sam neko kome je jako stalo do njih, stoga sam uvijek na kraju pisala: „ Voli vas i misli na vas vaša bibliotekarka“. Bila sam poput one učiteljice iz priče Šukrije Pandže, samo što je sada moja „ruka na kosi“ bila virtualna, ali su je na moju veliku radost moji učenici osjetili, jer su mi napisali mnogo divnih kritika, pjesama, odgovrili na „moje zadatke“, poslali mnogo videa. Imala sam i jednog učenika, koji je svaki dan pisao „prisutan u biblioteci“. Nije pričao, nije želio da razgovara. Pustila sam ga, jer sam svatila da je njemu bilo potrebno da se od ove izolacije „izoluje“ još dublje u neki prostor gdje možeš biti ono što jesi, a da to nikome ne smeta. Biblioteke služe i za to, jer je povremeno potrebno da budeš sam sa sobom. Saznala sam da postoje djevojke kojima je Džejn Ostin omiljeni klasik. A kažu da mladi danas ne čitaju klasike. Priču o karikaturi i Pjeru Križaniću potkrijepila sam činjenicom da naša školska biblioteka posjeduje knjigu sa njegovim karikaturama iz 1937. godine, a u njoj karikature kojima kao da Pjer karikira današnju situaciju, te sam je završla pozivom da urade moju karikaturu. Stigla je. Bibliotekarka na „krilima knjige“. Karikatura, možda bolje nego „stvarna slika“, oslikava ono što vi usistinu jeste. Kada učenik uradi karikaturu svog edukatora onda to ne mora značiti da mu se podsmijava, već naprotiv, da mu vjeruje i da ga doživljava kao nekog vrlo bliskog. Šalimo se samo sa onima, koji nas čine i koje mi činimo sretnima- sa prijateljem. A, da se i ne lažemo, ja sam neko ko ne može nauditi. Ne mogu zaključiti nedovoljnu ocjenu, ne mogu sniziti vladanje, dobroćudna učiteljica koja možda može malo kritikovati, a u tome i jeste moja prednost, jer tada na scenu stupa iskrenost i ono što učenik stvarno misli.
Kako me to vidjela moja učenica? U njenim očima, ja sam žena čija je misija pozivati u svijet prijateljstva, a za nju je najbolji prijatelj knjiga, tj. znanje koje se crpi iz knjige. Svatila sam da im upravo ona - knjiga u ovo digitalno doba i doba izolacije nedostaje kao i „mjesto gdje borave knjige“- biblioteka. Stoga sam u danima kada sam bila u školi snimala virtualne šetnje po našoj biblioteci od dvadeset kvadrata. Gledajući tu karikaturu, shvatila sam da smo mi bibliotekarke poput onih vila iz „Uspavane ljepotice“, koje nisu bile pozvane na princezino krštenje, pa su se naljutile i začarale princezu. Nisu one bile ljute na dijete, već na odrasle koji nemaju isti odnos prema svima. Nas se u stvari želi prikazati kao loše vile koje ne rade i nisu važne u obrazovno-odgojnom procesu, a i online nastava je pokazala da smo ustvari vile koje „popravljaju“ stvari, i itekako su dio tog procesa, a da neke naše kolege i oni koji kreiraju obrazovnu politiku nisu ni svjesni naše uloge i značaja. Moji učenici, te sati i sati razgovora sa njima u svako doba - 24 sata, su potvrda da mi vjeruju, da sam im učiteljica koja podučava, ali i uči od njih, sluša, razumije i „miluje po kosi“ kada je potrebno. Pričajući im o svemu, nastojala sam da ih u ova „neljudska vremena“ uputim na prave vrijednosti, svevremene, neprolazne vrijednosti, vođena duhom dobre vile koja nema čarobni štapić, već nosi knjigu i uči ih da je znanje čarobni štapić koji osigurava moć i „dug i sretan život.“ Potaknuta željom da budem poput pripovijedača o kojem je govorio Andrić: „ Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti. “
Doba pandemije vratilo nas je na početne postavke, resetovalo nas je, ili bi trebalo da jeste na ljudske postavke. Moramo jednom za sva vremena naučiti da koliko kod je važno da učimo naše učenike, isto toliko je važno da ih odgajamo da postanu dobri i odgovorni ljudi.
Prateći mnoge webinare i grupe „srela“ sam u ovom virtualnom svijetu mnogo istomišljenika, ljudi koji su nesebično dijelili svoje ideje, radove i sl., što me opet vraća na ono što napisah na početku - da nije svako zlo za zlo, već i za neko dobro.
„Lajkači“ su postali stvarni ljudi spremni pomoći, a ta „baja“ koja nas je zatvorila u kuće, dala je mogućnost mojim učenicima, kolegama i meni da kreiramo biblioteku po našoj mjeri, biblioteku koju ju je zamislio onaj naš učenik, jer smo sada u našim domovima, neki možda i „zavaljeni u lazy bag-ove“ čitali, pričali, pisali, obilazili muzeje i galerije, crtali, smijali se, približivši se tako onoj Borhesovoj zamisli raja kao svojevrsne biblioteke. Ne želim ovim reći da je koronavirus nešto dobro što nam se desilo, već da iz svega treba izvući ono dobro i pozitivno. Naravno da ništa ne može zamjeniti školske klupe, radost susreta i onu dječiju graju, stoga iskreno želim povratak na „pravu nastavu“ i „ u pravu školu“ u septembru. Želim nazad svoj „mali prostor“, koji, kad malo bolje razmislim, i nije tako mali. Dobro je uređen i osmišljen. Želim čuti zvuk školskog zvona i zvuk zvona, koje stoji okačeno u našoj biblioteci. Ono se oglasi svaki put kada se otvore vrata, a na njemu piše „Zvono za smijeh“. Želim da se sva ova pozitivana iskustva online nastave primjenjuju i ubuduće, želim da moji učenici uče, saznaju i kritički promišljaju. Želim da žive prave vrijednosti i da ostanu u ovoj zemlji i pokažu koliko mogu i znaju, a da za to budu adekvatno nagrađeni. Želim da kada „porastu“ budu sretni.
Želim školu u biblioteci, a ne samo biblioteku u školi....možda se i ostvari i u stvarnosti, a ne samo u virtuelnom svijetu. Zaželjela sam svoje želje pred svojim učenicima posljednjeg dana nastave i napisala im:
„Dobar dan dragi/e moji/e,
Stigosmo evo i do posljednjeg radnog dana u ovoj, po svemu neobičnoj školskoj godini. Nadam se da vam nisam bila „smor“svojim pričama i pričicama i da ste nešto i naučili. Želim samo da znate da sam uvijek bila uz vas i mislila na vas, bez lažne patetike i da ste mi nedostajali. Nedostajali ste mi svi: one dvije djevojke iz provg razreda koje su voljele provoditi vrijeme u školskoj biblioteci, svi „knjiški moljci“ koji su redovno čitali i dolazili, kao i oni koji su samo „provirivali“ i hvalili se kako nikada ne idu u biblioteku i bili bučni ispred njenih vrata.
Hvala svima na lajkovima, srcima i ostalim emotikonima, bilo je ovo za sve nas novo iskustvo. Čini mi se da smo se malo približili onoj Borhesovoj viziji biblioteke „kao zamišljenoig raja“i da smo nadoknadili ono što nam je uvijek nedostajalo u našoj školskoj biblioteci – prostor.
Jednom je jedan naš učenik kada smo razgovarali kakva bi to bila bilbioteka po našoj mjeri odgovrio da bi bila ogromana, sa mnogo polica i novih knjiga, sa čitaonicom u kojoj bi umjesto stolova i stolica bili lazy bagovi, e onda bi u takvu biblioteku on dolazio. U proteklom periodu vi ste iz udobnosti svojih kreveta, radnih stolova, a možda i iz lazy bagova komunicirali sa mnom.
Nadam se da ćemo se u septembru vratiti u onu našu „malu“ biblioteku, ali malu samo prostorom. Vidjeli ste koliko veliko knjiško blago se krije u njoj, kombinujući je sa ovom online bibliotekom, koja ima svoje prednosti.
Sve vas koji pišete molim da nastavite da pišete. Ukoliko to i dalje budete željeli podijeliti sa mnom bit će mi iznimno drago. Nadam se da ste sve svoje školske obaveze uspješno završili i da zadovoljni odlazite na raspust. Želim vam mnogo ugodnih trenutaka. Odmorite se!
Uživajte u prirodi, osjetili ste žta znači biti zatvoren u četiri zida i koje su blagodati boravka u prirodi. Družite se i volite druge. Naravno, poštujući mjere opreza, nosite maske, nije ova „pošast“, nažalost, još otišla.
„Ako stignete“, pročitajte „poneku“ knjigu i zapamtite: „Knjige su hladni, ali iskreni prijatelji“.
Budite mi dobro kako bismo se na jesen opet družili.
Za sve što vam treba uvijek sam tu, nemojte se ustručavati da mi se javite.
Voli vas i pozdravlja vaša bibliotekarka Amina.“
Nije džaba rečeno: „Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari.“ E, pa eto ja kao i onaj moj učenik