2020. Nije lako riječima opisati što zapravo predstavlja ta godina. Dobro i loše, pa još malo lošega, ali prije svega prijelom i ogromnu promjenu. Promjenu svega, od jedne obične jutarnje kave, odlaska na fakultet, kupnje kroasana na onoj pauzi između dva predavanja, odlaska do menze na ručak i ponovnog povratka na učenje, pa sve do mijenjanja ekonomije, turizma, gospodarstva, obrazovanja. Nisu više isti međuljudski odnosi, distanca je neke razdvojila, a poneke pak zbližila. Gradovi su utihnuli, ceste su puste, fakulteti prazni, knjižnice zatvorene. Nema studenata - nema ni profesora. Promijenio se cjelokupan način življenja, način učenja i školovanja, način razmišljanja, uz stalnu dozu propitkivanja. Promijenila se i lista prioriteta. Mnogima je računalo značilo sigurnost, jer ipak je bilo potrebno znati lutati po bespućima interneta tražeći literaturu za predavanje, seminar, ispit, istovremeno ne znajući što te sutra čeka i hoće li ova agonija Orwellovog svijeta ikad prestati.
U svemu tome ja, jedna studentica, nisam nikakav izuzetak. Štoviše, ova me je za mnoge nesretna karantena naučila više toga nego bilo što dosad. Mnogi kažu da je ovo vrijeme bilo kao ono ratno, ali uz neki drugi način preživljavanja i borbe za opstanak čiji korijeni leže u svakome od nas. Bogu hvala, nisam doživjela taj rat. Ali jesam ovaj. Rat čovjeka protiv nevidljivog neprijatelja s nepoznatim oružjem, a čija je ponajveća moć ta prokleta nepredvidljivost. Ista ta nepredvidljivost očitovala se u svim onim načinima pohađanja fakulteta iako nisam fizički tamo. Takav novi svijet gdje je sve nadohvat ruke tek je jedan običan mit. Naravno da bi bilo ljepše reći da sve funkcionira savršeno, da ne postoje tehničke poteškoće, kašnjenje i prekid internetske veze, da je ocjenjivanje redovno, ali prilagođeno uvjetima koji su vanredni, da je pojam organizacije svima poznat, da smo u korak s globalnom digitalizacijom i da svi sve znamo, ali u stvarnosti to nije tako. Nije ni čudo, jer velike stvari ne dolaze u kratko vremena. Osim vremena, za ovakvo nešto treba i puno dodatne edukacije, ulaganja i poslovnog usavršavanja, ali i doza odgojne komponente potrebne da bi ovakav sustav funkcionirao. Bit ću optimistična i reći kako će to vrijeme doći budući da je trenutno čitav svijet na tragu digitalnog doba. Mislim, odnosno bar se nadam, kako su sada svi shvatili da mnogo toga ne treba uzeti kao samorazumljivo i da za napredak treba uložiti puno živaca, truda, snage i volje, ali impresivne rezultate će zato osjetiti svi, od učenika, studenata pa do profesora i roditelja, a naposljetku i čitav svijet.
Nije sve tako crno, jer ovo što se događa treba shvatiti kao priliku za novi korak u svijet i pristup znanju koje postaje dostupno svima i u svakom trenutku, a to je ono što je vrijedno pažnje iz čitave ove priče o obrazovanju u doba virusa COVID-19. Isti taj svijet bi trebalo činiti društvo koje se neprestano nastoji digitalno opismeniti, koje će cijeniti dane komunikacijske resurse i njegovati pravilne načine komuniciranja s drugom osobom, bila ta osoba profesor ili učenik. Alati poput Webex-a, Zoom-a, elektronske pošte i Viber-a dostupni su, srećom, svima. Potrebno je samo računalo. E sad, pitanje je živimo li život društva izgrađenog tako da svako dijete, svaki student, svaki profesor posjeduje ovaj jedan osnovni i tek naizgled podrazumijevajući uvjet za koračanje u sutrašnjicu, ili je istina pak puno dublja i ružnija? Je li nam suđeno (ne)znanje i hoćemo li biti vlastiti heroji naše zajedničke budućnosti koji će uspjeti pomalo teškim, ali sigurnim korakom preokrenuti stvarnost i učiniti pravo obrazovanje jednom za svagda dostupnim svima?