Prema definiciji, riječ "čovjek" je živo biće koje ima visoko razvijen mozak sposoban za apstraktno razmišljanje, govor, rješavanje problema, introspekciju....u današnjem vremenu to je ipak drugačije. Osoba lišena svake fizičke i psihičke aktivnosti prava je definicija čovjeka današnjice.
Svakoga dana čujem koliko je ljudi umrlo i razboljelo se, a veoma rijetko čujem koliko je ljudi ozdravilo. Svaka lijepa vijest u loše vrijeme je kao Sunce biljci. Za mene je on-line nastava predstavljala izazov. Ne želim pisati o tome kako se ona realizovala, želim govoriti kakvi su to paravani prekrivali scenu iako je predstava tek počela, želim govoriti o ljudima koji su upravljali marionetama i povlačili konce. Ljudima zvanim heroji. Kada zaokružimo posljednji broj da bi počeli od prvog sve iz početka mislimo da će svaka naša želja neostvarena za predhodni mjesec ispuniti se baš u ovom. Nadanje nam nikada nije predstavljo problem jer čovjek dok živi vjeruje baš u sitnice. Vjeruje u one male znakove pored puta misleći da su oni nagovještaj ispravnosti puta, da će ih put odvesti baš tamo gdje oni žele. A da li su ti znakovi možda upozorenje? Da nam se nisu desile teške stvari ne bismo spoznali život i osjećaje, razvili se u ljude koji kažu kada su tužni da će proći, kada su sretni da kažu možda će proći... i da sva ljepota jeste u borbi visina i ponora. Ponekad je potrebno pomiješati dokaze sa njihovom dokazivošću i uvijdjeti cjelinu ispravnog. Ponekad nam život daje uzimajući. Ali ono najvažnije jeste da moramo da naučimo da nikada ne možemo izgubiti ono što nismo ni imali. Imati sebe spoznaje je života, imati sebe i cijeli svijet. Smatram da je savršen trenutak onaj kada se prigrle san i java i oboji se beskraj između redova knjige pa moraš, i da hoćeš i da nećeš, da ušetaš na prstima u to bezvremeno. I tako hodiš po slovima, skačeš po tačkama i preskačeš zareze. Susrećeš opakog gladijatora u borbi za život. One tvrđave gledaš i ništa ti nije jasno. Trzneš se i brzo se vratiš u sadašnjost. Smatram da je lijepo ovako putovati. Možda bi se nekada i ja želio okušati u borbi gladijatora. Kad to poželim zasigurno ću otvoriti svoju "bezvremenost" i otputovati. Za sada ovakav život mi je sasvim dosta.
Kao što kaže Antić: "Kada se ponovo rodim probat ću da se bavim drugim stvarima. Sada me, eto, zanima samo nježnost". Jedna od tema na on-line nastavi je bila: "Svi putevi vode u Rim", a ja sam zapisao: dok su Rimljani aktivno osvajali nove teritorije, morali su ih i zadržati. A da bi zadržali svoje nove teritorije, morali su graditi nove, dobre ceste, zahvaljujući kojima bi porezi mogli na vrijeme biti dostavljeni glavnom gradu, a kurirske komunikacije ispravno bi funkcionirale, a vojne jedinice u slučaju nereda brzo bi mogle biti prebačene u barbarske provincije. Svi putevi koje su izgradili Rimljani prirodno su vodili samo do Rima. Drugim riječima, to je bila samo izjava očigledne činjenice. Tako zapravo kažu historičari i naučnici. Ali postoji i ona subjektivna "mogućnost" tumačenja koju smatram mnogo važnijom. Pruga nas vodi iz jednog života u drugi. Za mene takva putovanja nisu bijeg. Ljudi bježe kada se plaše da ih nešto ne zadrži na tom mjestu. Kada odlazimo iz jednog grada u drugi jedino je važno ponijeti srce sa sobom. Mnogi se prevare i ne ponesu ga a onda je potraga za novim domom, u novom gradu, potpuno beznačajna. Stranac si i trudiš se da se uklopiš sve dok ne shvatiš da dom nije grad već osjećaj. Kada si to shvatio ne preostaje ti ništa više nego da živiš.
Sva putovanja imaju svoje puteve a onaj najvažniji put, kome se uvijek vraćamo, je put ka svome srcu. Šine su uvijek iste, vagoni su identični, jedino drugačije nakon svakog putovanja smo mi. Drugačije smo boje, oblika, sa nekoliko snova više ili manje, sa odgovorima... sa onim svojim "JA". Koliko god su ovo rimski putevi, duplo više su putevi moga života. Ja sam Ajdin Mahmutović, maturant jedne sarajevske gimnazije. Smatram da sam "oštećen", jer svoje posljednje školske dane nisam mogao provesti u klupi. Niti jedna on-line platforma nije mogla zamijeniti doživljaj razreda i trenutnu pomoć profesora oko samih nejasnoća. Profesori su bili moji heroji, naizgled obični ljudi...
Danas smo mi izumrla vrsta zvana čovjek, osim onih koji su "besmrtni", naših heroja.