Najdraži dio dana u školi je početak i dijelovi odmora. Početak je poseban, jer počinjemo dan pjesmom. Dovoljno je da redar samo zapjeva prvu riječ, i svi se pridružujemo, pjevamo i krećemo u zajednički krug. Svi su tad nasmijani, ljubazno gledamo jedni druge. Pravimo mjesto jedno drugom u krugu. Kad je krug formiran, pjevamo-odbrojavamo brojalicu. Tako smo svi naučili tekst naaaj duže brojalice, koju sam ikad čuo. Najzanimljiviji dio je „... daj mi mama puškicu, da ubijem grlicu, nemoj sine grlice, ona će nam soli dati, so ćemo kravi dati, krava će...“ – tad mijenjamo glasove, smišljamo pokrete. Nažalost, vrlo brzo, moramo u klupe: sjedi, slušaj, piši, crtaj, misli, diži ruku ako hoćeš nešto reći. To mi je najteži dio, i pisanje više od jedne rečenice... Ako pratim učiteljicu, misli mi idu brzo i brzo moram reći, teško mi se zaustaviti, a to ljuti učiteljicu ali i drugare. Učiteljicu jer nisam digao ruku, prekršio sam pravilo, a drugare jer ne mogu doći na red da i oni kažu šta znaju. Ko im je kriv kad su spori. Od njihovih pogleda i opomena, osjećam se loše. Osjećam ljutnju prema njima. Pomislim, na one zmajeve ispod mog kreveta, kako su sada usamljeni bez mene. U jednom trenutku ugledam onog zelenog kako viri iz Emirove torbe. Emir sjedi ispred mene. Pružim ruku da ga uzmem, on pobježe u torbu, ja za njim, a Emir: „Učiteljice, rovi mi po torbi!“. Učiteljica, ljutito prilazi: „Nisi još ni počeo pisati! Zašto diraš Emirovu torbu? Sjedi lijepo i počni pisati!“ Kako da joj objasnim, kad znam da mi ne bi povjerovala.
I tako svaki dan, ja ne stignem sve zapisati. Volim školu, ali mi nekako pravila ne gode, kao drugima. To mi stvara probleme. Kad bi se pravila malo meni prilagodila, i ja bih bio odličan učenik, a ne vrlo dobar, tako mi malo fali.
Koja sreća, sutra nema nastave. Mogu spavati sutra koliko želim. Jupiiii! Sljedeći dan, već u podne jako sam se rastužio što nema nastave. Roditelji su zabrinuti, prate vijesti. Priča o nekoj strašnoj koroni, zbog koje ne idemo u školu.
Mama kaže da ćemo od ponedjeljka, imati školu kod kuće i na TV. Zbunjen sam, kako će učiteljica na TV, i kakva će sad biti pravila. Moja soba je pretvorena u učionicu. Imam svoju tablu. Mama svaki dan dobije poruku od učiteljice. Ona meni to ispriča, napiše na tabli i napravimo raspored kada ću sve to uraditi. Nije uvijek strpljiva, a i zna galamiti. Osim toga učiteljica šalje i igrice i kvizove. E to je super, mnoooogo bolje od onog odgovori na pitanja u svesku, i mogu da ponovim mnogo puta, a poslije toga sve odlično znam. Ovo mi je najbolji dio ove nove nastave. Sad je dobro što sve, baš sve stignem. Jer mama slika moj rad učiteljici i šalje, tek kad sam gotov. Tako da učiteljica više ne govori da još nisam završio. I mogu da sjedim kako hoću. I moji zmajevi ne izlaze ispod kreveta, nego čekaju tamo da završim pisanje.
Učiteljica me sad hvali više, jer moje sveske sad zaista izgledaju odlično. Naravno poneka grešica, ali i mama se trudi da sve ispravim prije nego pošalje učiteljici. Tako da su sad svi sretni kad vide moje sveske i učiteljicine poruke.
Velike i male odmore, provodim u igri u svom dvorištu s djecom iz komšiluka. Ali to ni malo ne liči na školske odmore. Toliko sam poželio školu, i ona sva šašava pravila koja ne mogu da poštujem, zbog kojih se ljute. Sad sam ja ljut na ovu Koronu.
Najbolja stvar koja se desila: sad sam prošao odličnim uspjehom. Svi sretni! Bilo mi je nekako lakše, i nekako teže. Nadam se da će neka pravila promijeniti kad se vratim u školu, da ih malo prilagode meni, da budem odlikaš i tamo...