Ljudi inače imaju tendenciju reći da su promjene dobrodošle u čovjekov život. Da nas uče i nauče nečemu novomu. Da nam otvore prozore očiju te da vidimo malo jasniju i širu sliku. No, je li to zaista tako? Mnogi se to pitamo nakon pandemije koronavirusa koja nas je sve pogodila u ovoj godini. Godina je zaista turbulentna, puna dinamike i promjena. Neki su izgubili svoje voljene, neki svoje domove, svoj posao, dok su neki doživjeli krahove na duhovnoj i egzistencijalnoj razini. Zasigurno, to je jedan aspekt gledišta na cjelokupnu situaciju, no ipak ne-isključiv i nikako nebitan. Ipak, kao učenica gimnazije pitam se što imamo od toga ako na trenutnu stvarnost gledamo samo negativnim naočalama? Može se i trebaju stvarnost, naš život i djelovanje itekako pogledati vedrijim očima pa ćemo vidjeti da postoje ljudi koji su za vrijeme ovoga stradanja, dok vlada pandemija koronavirusa, upoznali sebe malo bolje ili nešto novo o sebi saznali ili pak o drugima i drugome otkrili. Vidjet ćemo da postoje ljudi koji su naučili neki strani jezik, svladali umijeća šivanja, kuhanja, slikanja, naučili svirati neki instrument, počeli se baviti sportom... Ova kompleksna, složena i teška situacija ipak nije do kraja ubila čovjekov duh produktivnosti, angažmana, volje za radom i uspjehom. Ta svijest o nesalomljivosti duha, pa i moga osobno, dovela me do toga da se zapitam jesam li i ja napravila neki boljitak u svome životu, jesam li uspjela pokupiti i artikulirati znanje koje mi je potrebno?! Je li moje znanje i znanje mojih kolega, i učitelja, i to kritičko znanje postalo dio moje ličnosti i mog obrazovnog aparata ili smo i dalje ostali u kaljužama žabokrečine (školokrečine) polovičnosti, ne-kvalitete, besmisla i uzaludnosti?
Kažemo, i mišljenja smo svi ponaosob, kako je nama samima najgore, naša muka i život najteži, pitajući se kako ćemo iznijeti sebe i sve oko sebe normalnim iz ove situacije. I aktualna je ta dreka panike, straha i autoviktimizacije. Kao da je zarazna zapravno. No, zastanimo na trenutak. Iz perspektive mlade i pri tome svjesne djevojke, ova kriza nije moj život nimalo drastičnije promijenila nego drugima. Na širokom polju informacija, ali i dezinformacija, ono o čemu sa sigurnošću možemo pričati i pisati jeste ono što sami vidimo svojim očima, osjetimo svojim srcem i čujemo svojim ušima. Svakidašnjica sviju nas na planeti bila je uzurpirana i još uvijek jeste za vrijeme vladanja pandemije koronavirusa pa je pronalazak neke alternative bio od krucijalne važnosti. Sada, svakim danom iznova, spoznajemo koliko je teška i važna rečenica koja kaže da „izvanredne situacije zahtijevaju izvanredne reakcije“. Koliko je bilo važno pronaći alternativu u svakoj životnoj sferi, u svakodnevnom životu, obvezama i interesima, isto tako je bilo važno naći je i u onoj koja izgrađuje čovjeka, društvo i svijet, a to je obrazovanje. Zbog prekida redovne nastave, na snagu je stupila zamjena iste posredovanjem televizije, interneta, medija. U nastavi je digitalna alternativa nužnost, a u skoroj budućnosti bi trebala biti i sastavni dio obrazovnog i nastavnog procesa. Sve nas je prodrmalo ovo virusno iskušenje, no što se tiče obrazovanja, nije se nikako smjelo dopustiti da tekuća školska godina propadne. Kako–tako su se nastavni i obrazovni procesi za učenike osnovnih i srednjih škola, a i fakulteta širom svijeta morali dovršiti. Kako je takvo što moralo biti sprovedeno i uspješno privedeno kraju u Bosni i Hercegovini, tako je bilo i u Hrvatskoj, u kojoj, na primjer, uz tehničku potporu CARNET-a, televizija i teleoperatera, funkcionira već više od 40.000 virtualnih učionica, dok Slovenija ima određene probleme s nastavom preko interneta pa obrazovni proces funkcionira putem elektronske pošte. S druge strane, postoje i oni učenici kojima nije omogućen stalni pristup internetu pa se za njih brinu škole, Ministarstvo i telekomunikacijski operateri. Kako-tako završiti školsku i nastavnu godinu, ali ne kako-tako naučiti, steći i artikulirati ono stečeno. Vrijednost našeg naučenog i stečenog znanja tek je u kvaliteti i istonovanju istoga, a onda našim angažmanom i u našoj artikulaciji istoga. Budući da prvotno ne pišem kritiku obrazovanja i metoda rada, nego vlastiti dojam, ostavljam svakom ponaosob odgovor na ovaj izazov. Ili posljedično, saznat ćemo ga njegovim (ne)isplivljavanjem na površinu.
Na sve strane čujemo samo jadikovanje, muku, žaljenje za vremenom koje je samo tako otplovilo, neiskorišteno. Vrijeme koje je odlepršalo, poput leptira koji se, izlaskom iz kukuljice, sprema na let. Na let bez ponovnog povratka. No, zaista si trebamo svi postaviti pitanje: što ako 2020. godina nije otkazana? Što ako je baš ova godina bila ta koju smo svi, nekako potajno, duboko u sebi, neiscrpno, strpljivo i tiho čekali? Godina koju doduše opisuje bol, nelagoda, strah, trepet. Godina koja je toliko strašna da nas prisiljava na ono što nismo nikad ni zamislili. No, zar ovo nije i godina koja tjera na rast?! Rast samih nas. Voljenje samih nas. Voljenje drugih. Godina koja toliko glasno viče i konačno nas drma i budi iz našeg ignorantskog, dalekog sna. Možda je baš ovo ta godina u kojoj i s kojom napokon prihvaćamo i objeručke dočekujemo potrebu za promjenom i u kojoj ćemo objaviti promjenu. Raditi za promjenu. Biti promjena. Postati promjena. Možda je upravo ova godina godina u kojoj se zbližavamo umjesto da jedni druge guramo što dalje od sebe. Što svjesnim, što nesvjesnim postupcima. U ovim kriznim, izvanrednim i povijesnim vremenima nas ipak, na neki način, sve povezuju iste dileme, isti strahovi, isti problemi. Već ovo pokazuje da ova godina nije otkazana. Nije odletjela. Nije umrla. Živa je. Živi i oživljava nas. Uči nas svakim danom iznova da gledamo i iznutra, ne samo izvana. Sve te promjene koje nam se događaju, događaju se prvobitno unutar nas, te da bismo ih vidjeli i postali ih svjesni, moramo se odvažiti pogledati u svoju nutrinu. Unutar nas se događa i raste promjena. A ona ne može biti zadržana unutra. Vapije za izlaskom. Za drugima.
Promjena koja je zadesila obrazovni i nastavni proces, također je, kako vrijeme teče, itekako bila dobra i poželjna, iako nam je svima bilo neobično i čudno prihvatiti takav oblik nastave te se na njega onda priviknuti i prilagoditi se. Ono što je posebno utjecalo na mene i moje raspoloženje je bilo uvođenje policijskog sata. Stvaralo mi je jako čudan i neshvatljiv osjećaj. Nisam ga do tada poznavala i predstavljalo mi je prepreku s kojom sam se morala izboriti. Također, kao učenici srednje škole, predstavljalo mi je sitnu nesigurnost, jer nisam imala mogućnost kontakta uživo. Kontakta s ljudima, prijateljima/icama, profesorima. Smatram da, koliko god koristan i plodonosan bio i ovaj oblik nastave, koliko god nas naučio nečemu novomu i drugačijem, uz ono prethodno u tekstu kazano, toliko je bio i nedorečen, s manama i nedostacima. No to mi sada uopće ne spada u prostor velike bitnosti, koliko svijest o kvaliteti iskorištenoga vremena, prostora i mogućnosti. Svijest o artikulaciji naučenoga i rasta moje osobe u, nadam se, društvu koje će također krenuti rasti. A ne zarastati. Sada, kada je nastava završena, mogu sagledati to iz šireg ugla. Nadam se da će naučene lekcije našim životima dati više smisla, radosti i istinskog ostvarenja kulture kvalitete i zajedništva.