Online-nastava je zazvonila. Kvrge na hrastovim granama više i ne primjećujem. Sunce je odradilo svoje – prekrilo se oblacima iz nabujalih prsa.
Stariji učenici i njihovi roditelji, tvrdim, znaju da je ovo „samo reda radi“, te da se treba manje davati za školu nego li prije. „Zašto da ja ovo učim?“ – pita me dijete, nedovoljno veliko da bi ga učiteljica esejski zaposlila, a ipak ne ni tako malo da se iz gotovosti urađenog zadatka ne dokuči njegova spremnost za – trud. „Zato što će ti to trebati u stvarnom, praktičnom životu. Ne ovom virtuelnom, dakle.“ – porodični komformizam nikada sasvim ne izdaje velike društvene igre, pomislim. „Ali ako me u školi učiteljica može prevariti da učim ono što mi ne treba, sad ne može!“
Ne mogu a da se kao roditelj online-djeteta konačno ne upitam: „Hoće li moje dijete početi zazirati od svakoga ko ga može zaraziti – sobom, svojom ne-higijenom u duši, glavi, na tijelu? Hoće li se moje dijete olahko početi dosađivati među ljudima?“
Virusna školska godina tokom koje roditelji, priznat ćemo, više biju brigu o Platonu koji, da vam prilagodim i prepričam, ne vjeruje u uspješno primanje pisane riječi bez vodstva i dijalektike znalcaodređene oblasti (medicine, muzike...) nego o psihološkoj spremnosti djece na odrastanje i rješavanje teškoća i zadataka u zatvorenome prostoru, bilo da su oni, tj. roditelji, seoske neznalice i komšijski dodvoraši kada je pomoć pri zadaći u pitanju, bilo da su stituirani samo-stalci, vazda na točkovima, te da se djetetu brane kojekakvi doslusi i došaptavanja, bilo da su (evo i mene!) osujećeni nastavnici sa biroa sa pripremljenim iniciranjima na antipatriotizam.
Zdravi školski odgoj (ovih dana je zdravlje identitet) ne oduzima radnu naviku čak ni dok se sjedi kod kuće! Jesi li me čuo, Platone? Nije online-nastava prepustila ovo moje preplašeno dijete knjižurinama na stolu! Psi lutalice mu bar sada ne mogu ništa! Didaktički trougao je dobio samo posrednika u lancu prenosa znanja – tehnologiju, da, da! Dok ti filozofiraš, ona dominira. „Znanje izmjereno u kilobajtima? Oblikovanje misli pretvoreno u gotovi emotikon i gif?“- pitaš me iz mojih vlastitih sklupčanih prsa. „Ne, nije riječ o kompenzaciji. Djeci je potrebna prezaštićenost od strane roditelja i vlasti. Vidio si mačeve kako lete bezumno. Mi smo vidjeli aute, pse i viruse.“ „E sad da imam dijete spremio bih ga za mačeve.“
Znamo li da bi u našem društvo morala postojati mogućnost reorganizacije nastave? Zar je dovoljno samo nešto nametnuti i očekivati pozitivne rezultate? Kada bi naša vlada zasjela i omogućila alternativni NPP, pripremljen za vanredne situacije kakva je i ova trenutna s pandemijom, pogledala u finansijske mogućnosti roditelja, psihološke pritiske na djecu, pomislila na intenzivniju korelaciju među predmetima, omogućila prilagođene oblike društvene aktivnosti svojim najmlađima, a ne potpuno ih otuđila od mogućnosti razvijanja ljudskih osjećanja i misli koje počinju već spremanjem kod kuće za „nešto zajedničko“ – tada ne bi mome djetetu, koje iz nepoznatog, koroničnog, ide u npoznatije, odnosno, prelazi na predmetnu nastavu, bilo najteže. Jer vlast niti zna koliko će ti nastavnici morati krasti od časova predviđenih NPP-om da bi stekli dojam o nivou stečenog znanja online-šestaka niti koliko će od nastave dostaviti u stvarni, a koliko u izmišljeni, svijet.
Dugujem reference:
Osnovi porodične pedagogije, priredio prof. dr. Refik Ćatić, Zenica, 2005.
Platon – Fedar ili Oljepoti (prema izdanju Narodne knjige, Alfa, 1996; preveo Miloš N. Đurić