Vatrometom sa samog finiša odlazeće 2019. pompozno sam obilježio kraj prvog poluvremena moje prosvjetne utakmice. Nije mala stvar: još od prvog dana novog milenija pa do danas napabirčio sam punih 20 godina treniranja književnosti i jezika, uvježbavao isto toliko bubuljičavih kadetskih generacija za starije kategorije, nastojao im utrti pute ka obrazovnom Olimpu. Dan za danom objavljivao rat švrljanju lijevom nogom i polupismenosti, a oružje standardno: pet brojki, kreda i ploča iz prošlog stoljeća. Trening za treningom branio zabušavanje, sankcionirao ljenčarenje i tolerirao prva flertovanja ne bih li izbrusio i uglancao model pristojne, odgojene i disciplinirane mladosti, prototip 2020. Sezonu za sezonom dokazivao efikasnu taktiku, stručnost i autoritet pred kritičkim okom demokratske javnosti s tribina, koja na informacijama, roditeljskim sastancima i u svjedodžbama očekuje trofeje i samo trofeje... Međutim, i da imam mogućnost zaigrati od početka svoje prvo poluvrijeme – opet bih sve ponovio, vođen bezbroj puta provjerenim načelom: „Bolje-više-jače!“.
U trenutku kad je neumoljivi semafor nad mojom katedrom počeo odbrojavati sat po sat drugog poluvremena, priželjkivao sam stati na loptu pa koliko-toliko defanzivnije odigrati preostalih 20 ljeta. Elem, prije negoli sam (po godišnjem planu i programu) svoje uzdanice stigao izvesti na proljetni Vidrićev Pejzaž, nad upravo obrađenu Cesarićevu Voćku poslije kiše nadvio se razmetljivi, prijeteći oblak s Dalekog istoka. Na taj kobni petak 13., na poprište primopredaje znanja stuštio nam se glavati huligan s neobičnom irokezicom, na čijem se dresu kočio prijeteći natpis: Covid-19. Doduše, naslućivalo se danima prije kako će taj pomahnitali izgrednik uletjeti i na naš travnjak; potucao se i seljakao uljez od Wuhana do Apenina, po bjelosvjetskim stadionima od nemila do nedraga, na koncu i nas prisilivši na bijeg s domaćeg terena ravno u samoizolaciju.
Stala pljuštati kiša naređenja, preporuka i priopćenja „odozgor“, o prijekoj potrebi održavanja kondicije moždanih vijuga po svim dostupnim internetskim platformama i komunikacijskim kanalima. Premda se dotad svaka prosvjetna trenerska klupa grozila sve raširenije ovisnosti mladih o video-igricama, ovoga puta nije bilo rezervnog izlaza: u nedostatku plana B, svi smo se gordo uhvatili ukoštac s tehnološkim pomagalima. Zanemarili smo mogućnost da bi virtualne Zlice od Opaka mogle iskoristiti sveopći metež pa nas, putem ekrana svih dimenzija, zavazda čipirati te učiniti poslušnim marionetama. U olimpijskoj godini bez olimpijskih igara, iznebuha se među nama – trenerima znanja izdiglo iz pepela utješno geslo bezbroj puta citiranog humanista i zanesenjaka de Coubertina: „Važno je sudjelovati!“ Veći dio moje branše, koji iole drži do svog akademskog zvanja, u zanosu je nizao zrnca mudrosti irskog nobelovca Georgea Bernarda Shawa („Ako ima volje, naći će se i načina“); njegovom genijalnošću zatvarao usta nepopravljivim skepticima („Ljudi koji tvrde da se nešto ne može učiniti, barem ne bi trebali prekidati one koji to već čine“), a neki su napokon doživjeli katarzu dok zaživljava književna demokracija („Neka vam pravilo bude da svom djetetu nikad ne dadnete knjigu koju ni sami ne biste pročitali!“).
Stanje na terenu, pak, djelovalo mi je poprilično konfuzno, ako imam prava suditi iz prve ruke, promatrajući svojih dvoje mladaca s kojima pod istim krovom dijelim sve dobro i zlo. Isprva su bili iskreno zabezeknuti jer je strogo, ali pravedno oko njihova pokućnog „trenera svih trenera“ prvi puta blagonaklono promatralo tehnološka čudesa u njihovim rukama! Međutim, sva im (ne)sreća bijaše u tome da im je životni strateg postao, silom prilika, i cjelodnevni prosvjetni nadzornik/ rame za plakanje/ tobožnji Bič Božji/ hodajući multipraktik. Prisiljeni na zauzimanje busije među četiri dobro znana zida, u hodu su se nevoljko prepuštali online-školi za život na daljinu. Dok sam se postupno učio sljubljivanju roditeljske i učiteljske funkcije, najdraži moji jadničci nisu imali previše prostora (poput većine njihovih vršnjaka s roditeljima nenastavnih zanimanja) za eskiviranje nastave, izvrdavanje iz karantene i izmotavanja bilo koje vrste... Eh, da je barem svaki kadet, zatečen novonastalom elementarnom nepogodom, mogao imati pored sebe osobne stručnjake te svitu služinčadi i terapeuta dok je bilo najteže, ali eto – nije!
Davno je prohujalo doba „bolje prošlosti“, u kojoj je neka druga mladost odrastala uz neskriveno divljenje rječitoj dubokoumnosti jednoga Meše, raspjevanoj mekoći velikoga Keme, zaigranom driblanju jedinstvenog Bake. Zato se i nisam zanosio mišlju da bi, u preostaloj minutaži ili sudačkoj nadoknadi moje odgojno-obrazovne utakmice, mladenačko oko moglo zaiskriti pred stupovima opće kulture kao pred obožavanim influencerima i youtuberima. Sad nas još i raspomamljeni Covid-19 stjerao u ilegalu pa se u svome poslu, nakon duga dva desetljeća, više ne oslanjah na pouzdano trenersko sredstvo – svoju živu riječ, već na njihovu – posljednju riječ tehnike. Ljubav prema plemenitom pozivu i vjeru u samoga sebe vraćaju mi, po tko zna koji put, ohrabrujuće misli spomenutog irskog dramatičara („Nikad ne odoli iskušenju: probaj sve, a čvrsto prigrli ono što je dobro“) koje predstavljaju izazov („Naposlijetku, i pogrešan put uvijek vodi nekamo“), ali i zov na preispitivanje samoga sebe („Uputiti kritiku nekom najpodesnije je pred ogledalom“).
Naposljetku, kao mikrostrategu škole na daljinu u otežanim okolnostima, najvažnije mi je da sam do virtualnog cilja ove (zdušno se nadam) neponovljive sezone svoje pulene doveo – žive i zdrave. Njihov individualni uspjeh ionako nikad nije ovisio o količini informacija koje im prenosim, nego o maštovitosti i ustrajnosti da pomoću tih informacija dopru do životnog cilja. Toliko o mojem obolu sretnijoj budućnosti, a sve bi zasigurno prisnažio i dobri, stari G.B.Shaw („Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami držimo veličanstvenim – biti snaga prirode, a ne grozničava, sebična, sitna duša“). Budući da je svako zlo za neko dobro, majka svih pošasti Korona i njezin zabludjeli sin Covid barem su nakratko vratili pozlatu na zapostavljene vrijednosti prirode, obitelji, igre. Na nama je hoćemo li te vrednote znati sačuvati i u školstvu – toj danas najnepopularnijoj sporednoj stvari na svijetu. Meni osobno, nikakva igra na ekranu nikad nije donijela ni približno zadovoljstva kao ona u zbilji, jer samo u stvarnom svijetu trava je uistinu rosna, nebo beskrajno plavo, a lopta okrugla!