Koliko god bio radoznao i kreativan po prirodi, prosvjetarski posao predavača ukalupi i dozvoljava mu rad bez izraženijeg narušavanja dinamike i velikih turbulencija. Naša svakodnevna preispitivanja svode se to koliko smo znanja pružili učenicima, šta smo dobili zauzvrat i da li je bilo neželjenih situacija s njima, kolegama i upravom. Iskusan prosvjetar uglavnom je poput mornara koji ulazi u more koje je nekad mirnije, a nekad manje mirno.
Pojavom korone mirne prosvjetarske vode burno su zatalasane. Šišmiši, Vuhan i Covid-19 nisu više bili neka daleka azijska priča, a u prosvjeti se pokazalo da se može i mora funkcionisati i drugačije. Kraći predah od obaveza prijao je svima, ali nerad nije bio opcija. Ipak smo morali preuzeti društvenu odgovornost. U suprotnosti sa sporim prosvjetarskim tokovima, sve je moralo biti brzo osmišljeno i organizovano. Tako izađosmo iz naših “tekija” i predvidive učioničke jednoličnosti u novi, virtuelni pedagoški svijet. Škola više nije smjela ostati u starim okvirima. Posao se morao odrađivati bez obzira na to koliko smo bili nepripremljeni i “razoružani” bez školskog dnevnika, simbola našeg autoriteta. Isplivale su naši nedostaci i mane, ono što smo odgađali da savladamo i ono što smo smatrali da nam nikad neće biti potrebno, a postalo je neophodno.
U burnim nastavnim plovidbama savladasmo prvo informatičke zavrzlame i dodatne opcije naših mobilnih telefona. Zatim su na red došla uputstva: uključi se u grupu- isključi se iz te grupe; dostavi spisak, proširi spisak, tabela, proširena tabela… Prijedlozi, ideje, međusobna podrška kolega i tako desetak sati dnevno: pool da provjeriš prisustvo, kasnije opet možeš provjeriti odsustvo, neka pišu, neka ne pišu… Znate sami; ali ipak ne znate, mora vam se pomoći. Naučićete – polako.
Dolazimo do novog problema. Način obrade sadržaja, onako kako si opušteno i sigurno radio dvadesetak godina,” pada u vodu”. U momentu shvataš da za su za ovaj rad potrebne nove pripreme, da učenici čekaju da se pokažeš i na ovakav način. Vlastiti autoritet i dostojanstvo profesije moraš sačuvati. Moraš da osmisliš neophodne sadržaje i odjednom se otvara široka lepeza mogućnosti, sve što je bilo neizvodivo u učionici: snimak pozorišne predstave, film, audio – knjiga, književno djelo ili odlomak u pdf-u, umjetnička slika na osnovu koje će učenici pisati esej, dijelovi tuđeg časa, recitacije poznatih umjetnika, instrumentalna izvođenja tih pjesama… Udžbenik je, konačno, samo smjernica jer virtuelna nastava pruža nove mogućnosti. Osnova rada sada je postala samo polazišna tačka za rad. Učenici su takođe bili malo zbunjeni, ali nesumnjivo se i njima svidio ovakav način rada. Došla je do izražaja kreativnost kod onih koji su iskreno željeli da rade, prijala im je promjena pristupa. Nastava je osvježena. Mogu samostalno da odrađuju konkretne zadatke, bez suvišnih detalja, u miru i tišini vlastitog doma. Zadaci su praktični, bazirani na suštini, očišćeni od primjesa kojima se popunjava 45 školskih minuta. Mnoge zadatke mogu naknadno poslati, postavljati pitanja profesorima na privatan broj kad god požele. Sve je neprekidno dostupno, brzo i lako je naći pomoć i rješenje. Ako imaju sreće, biće uvaženi i radovi koje su preuzeli od kolega i poslali kao svoje.
Koliko god mislite da dobro poznajete svoje učenike, online nastava daće vam i nove podatke o njima. Uočićete u kojoj mjeri pokušavaju da kvalitetno odrade zadatke, koliko su spremni na nekorektnosti, koliko su odgovorni i oni za koje to ne biste rekli… Prepoznaćete brzo ko će pokušati da eskivira odrađivanje zadatka misleći da će kod vas kao online profesora ovo “proći”, iako dobro znaju da u vašem učioničkom radu nikad ne bi moglo.
Online nastava pokazala nam je da moramo pažljivo i neprekidno da motrimo naše učenike da se ne deaktiviraju, kako u virtuelnoj, tako i u neposrednoj nastavi. Ukoliko se isključe, moramo ih vratiti u nastavne tokove.
Prelaskom na virtuelni način rada kod nekih učenika bila je primjetna pojačana neozbiljnost. Prosvjetni radnik morao je ispuniti osnovne zahtjeve predmeta, ispoštovati ličnost učenika, na prihvatljiv način korigovati nepoželjno učeničko ponašanje… Računajući na moguću (zlo)upotrebu svake naše riječi, duboko smo bili svjesni da je online nastava naša vlastita virtuelna razglednica koja otkriva ne samo znanja koja imamo nego i našu inventivnost. Isto tako, ovaj vid nastave pokazuje ono što se u učionici može i prikriti - nedovoljnu informatičku osposobljenost u odnosu na učenike, slabiju spremnost za promjene i ostale naše karakterne osobine.
Ali najlošija strana virtuelne nastave, a pogotovo nastave književnosti koja je izraz emocija, upravo je izostanak emotivnog momenta. Nisam mogla da vidim lica učenika kojima se obraćam, da pročitam strah, zabrinutost ili tugu, neki vapaj za pomoć. Nisam mogla da im pružim odgovor, riješim neku njihovu dilemu, nisam mogla da znam plaše li se virusa ili ih muči nešto drugo. Često me mučila strepnja o tome šta ih to čeka u ovom surovom svijetu i da li je korektno u uslovima svih mogućih ograničenja tražiti rad, požrtvovanost i stabilnost. Online nastava nam je potvrdila koliko je tehnika moćna, ali iznad nje je nezrela ljudska duša, oči koje vas gledaju i očekuju vaš ohrabrujući pogled ili prijekor, odgovor, vašu reakciju kakva god ona bila. Prije nastavnih lekcija u učionici najčešće “pregledam” lica mojih učenika i porazgovaramo ako je potrebno. Nakon toga radimo. Takve lekcije ostaju za život jer su protkane sirovim emocijama. Online nastava nije mrtvo slovo na ekranu, ali ona nije živa. Ne prepoznaje udah i izdah. Mehanički odrađeno, ne spušta se do srca.
Iskustvo online nastave dalo nam je nove zadatke: za rad u učionici neophodno je obezbijediti savremena nastavna sredstva, a predavači treba da potenciraju ono što je izostajalo na online nastavi – toplu ljudsku riječ i emotivnu podršku jer mi smo odgovorni za generacije mladih ljudi koje treba da usmjeravamo u njihovim neograničenim mogućnostima.