Nova godina je tu, školu sam započela bolje nego ikada, i sve je nekako išlo previše glatko, previše tiho. U roku od par dana, bura je došla u naše živote i sve je postalo drugačije. Javiše mi da više u školu ne mogu ići, da sa društvom ni na piće ne mogu izaći i polahko ali sa uspjehom me zatvoriše u kuću.
U redu, ovaj put stvarno započinjem sa nadom da ću ovo i završiti onako kako treba. Mislim da je dosta stalnog brisanja i prekomjernog razmišljanja. Od sada zapisujem sve ono što izlazi iz moje glave, a da ima smisla. Međutim, nisam ja kriva što ne mogu pronaći pravi način na koji bih mogla predstaviti sve ono što se desilo za samo 5 mjeseci u 2020 godini. Prije svega, želim da kažem, da svaka riječ ovdje napisana, mišljenje je jedne sedamnaestogodišnje djevojke, koja u ovom momentu, treba da bude u školi, a ne zatvorena u sobi sa računarom ispred sebe. Teško je započeti priču kojoj još uvijek niko ne zna kraj. Znate, sve je bilo odlično. Svi smo se radovali novoj godini i kovali planove, jednostavno očekivali smo još jedan običan period našeg života u kojem bi pokušavali biti bolja verzija sebe. Međutim, to uvijek tako biva, pa iznenada se krenuše nizati loše stvari. Neću se puno zadržavati na pojedinim dešavanjima, nego ću se više posvetiti onome što je zasigurno donijelo najviše promjena i novih iskustava. Jako je teško u samo jednom danu biti otrgnut od svega. Od prijatelja, škole, zabave, bolje rečeno od normalnog života. Lično meni, sve ovo je palo dosta neobično i vremenom je donosilo sve više stresa i brige. Koji je najbolji način da uzburkate sva osjećanja jedne mlade osobe? Da, upravo to, zatvorite je između četiri zida. Na samom početku mislila sam da je ovo samo jedna prolazna faza i da ću za dvije sedmice sjediti u školskoj glupi i strahovati zbog novog testa. Mojim vršnjacima i meni je potrebna sloboda, prijatelji i svjež zrak, ali toga trenutno nema. Na sve to, naravno da se pojavljuje i takozvana online nastava. Možete samo zamisliti, kako je nama bilo, kada smo čuli tu vijest. Međutim, tu nas niko ništa ne pita, te opet bivamo primoreni na nešto što nismo očekivali. Moram priznati da je prvih par sedmica bilo mučno, kako za nas, tako i za profesore, rekla bih. Jednostavno je to, odjednom se nađete u buri života iz koje nema izlaza, ali vi morate tome da se prilagodite. Vjerovatno bi mnogi mislili da preuveličavam, ali vjerujte mi to nije u pitanju, jer tačno znam o čemu govorim. Ne mogu ovdje ni da krivim profesore, jer pored silnih zadaća koje smo uzastopno dobijali, znam da su i oni davali sve od sebe kako naše obrazovanje ne bi zaostajalo. Vremenom, neke stvari su postale lakše, a sa druge strane, neke su postale teže. Nedostajali su mi svi moji prijatelji, pa čak i oni sa kojima sam se na silu pozdravljala, i u tom nekom trenutku sam shvatila da je sve ovo stvarno. Priznajem da mi je nedostajalo druženje sa porodicom, jer od školskih obaveza to nisam stizala, ali sada kada imam vremena, sve je nekako drugačije. Imam osjećaj da sam na raspustu, ali znam da nisam. Čudno je to i ne može se tako lahko objasniti. Iako sam kod kuće i mogu raditi šta želim uvijek je tu u podsvijesti ono nešto što me podsjeća da moje školovanje nije na pauzi. Svjesna sam toga, da kroz ova tri mjeseca koliko sam opteretila sebe, toliko isto sam i svoje roditelje. Trudila sam se da njih držim izvan mojih obaveza, jer znam koliko je majci teško što mora pomoći i sedmogodišnjem bratu, koji tek započinje upoznavanje sa školom i životom općenito. Pokušavala sam da napravim neki balans između svakodnevnih obaveze i novog školskog programa, djelimično sam i uspjevala. Tako to ide u životu, svemu se čovjek prilagodi i nađe način da olakša sebi pojedine stvari. Niko od nas nije birao situaciju u kojoj se nalazimo, te smo se svi našli nepripremljeni. I sama pomisao na to, koliko će nam život iznenadnih situacija priuštiti, ovo trenutno mi izgleda kao obični test života. Sva ova dešavanja samo prikazuju to koliko mi pažnje poklanjamo svom zdravlju i koliko se mi ustvari brinemo o sebi. Moje lično mišljenje je da je ovo slobodno vrijeme moglo biti posvećeno čitanju knjiga, gledanju poučnih filmova i jedostavno poboljšanju samog sebe. Na osnovu svega ovoga, mogu da kažem na kraju, da koliko god sve ovo bilo stresno, znati da ćemo završiti u knjigama iz historije, pruža neku novi osjećaj. Ponosna sam na sebe i na sve đake, jer smo poprilično brzo uspjeli da pohvatamo konce i na taj način, olakšamo i sebi i svima oko nas.
„Koja je razlika između škole i života? U školi dobijate lekciju, a zatim vam daju test. U životu dobijate test koji vas nauči lekciju.“ – Tom Bodet