Zatvorena između četiri zida, u udobnosti svog vlastitog doma, nisam mogla, a da ne osjećam tjeskobu, skučenost i nedovoljnu slobodu. Sve ono što smo poznavali, ono što smo smatrali uobičajenim i normalnim, u roku od 24 sata bilo nam je oduzeto. Način života na koji smo navikli sad je bio previše rizičan za život, a u velikoj zbrci straha i „ludila“ povlačili smo se u kuće i ostajali tu, i još Bog zna koliko bismo tako ostali da nas polahko, ali sigurno, taj isti strah nije počeo napuštati. Ono što je još ostalo od tog straha, što nam nisu dozvolili, je bio i taj povratak među stare zidine, za koji bi svaki učenik, naravno, prije ove situacije, izražavao svoje negodovanje pa čak i tračak mržnje prema toj ustanovi, koja nam je predstavljala sve, a da ni sami toga nismo bili svjesni.
Odgađanje povratka u školu za nas samo je značilo jedno, produžetak online nastave. U potpunosti nespremni na ovakav vid i oblik nastave, ne samo mi učenici, nego i naši profesori, nastavnici, kao i učitelji, nismo znali šta nas čeka u ovih nekoliko narednih sedmica naših života. Razlog naše nespremnosti je bio manjak edukacije upravo o ovoj temi. Nismo mogli ni nagađati da ćemo doći u ovakvu situaciju, gdje će nam se čitavo obrazovanje svesti na virtuelna predavanja, dok smo već umorni gledali u beživotne mašine pred nama. Nedostatak ljudskog kontakta prije nam nije predstavljao bitan detalj, međutim upravo bez njega shvatamo koliko ustvari tim istim sitnim detaljima pridajemo značaj. Koliko je mozak koji predstavlja toliko kompleksnu stvar ustvari veoma jednostavan i kako samo uz pomoć, ne prvi pogled beznačajne stvari, kao što su vizuelni efekti pri predavanju, čine bitnu i efikasnu razliku u samom cilju usvajanja tog istog predavanja. Sve ono što nismo znali cijeniti prije, sada smo počeli primjećivati. U početku naviknuti se na ovakav oblik predavanja bilo je znatno teže, niko se nije znao tačno orijentirati pa smo tako sve počeli na više društvenih platformi za koje nismo ni sanjali da ćemo koristiti u svrhu ovakvog načina edukacije. Različiti tonovi i zvukovi na telefonu označavali su svako svoju platformu na kojoj smo primali niz zadataka i informacija. Iako nismo znali sam način funkcioniranja svega ovoga, snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Škole koje su već imale ovakav oblik nastave, mogle su lahko nastaviti i bez problema imati nastavu, dok smo mi u velikoj mjeri zaostajali. Prvih sedmica niko nije znao šta tačno radi, ali nakon što smo ustanovili način rada i određene principe, sve je počelo imati smisla. Naravno, svakodnevno buđenje u 8h nije odgovaralo nikome, kao ni pauze od čitavih 20 minuta između časova, koje su lagano mogle biti ukinute uz dobru volju i prijavljivanja tog problema. Međutim, mi koji smo htjeli poduzeti nešto, nismo bili u mogućnosti, dok ostalih nije bilo briga, pa smo tako imali nastavu u punim školskim satima. Bitna stvar koja se promijenila jest to što su sada časovi trajali po 30 minuta, a sveukupno sa pauzama je činilo period od 50 minuta, tako da smo većinom bili zauzeti do jedan sat, što je bilo kasno da bismo mogli realizovati neke bitnije aktivnosti. Ovo vrijeme provedeno u karantenu svelo se, uglavnom, samo na školske obaveze, pa bismo pored predavanja dobijali i više zadaće nego što smo navikli u reagularnom vremenu našeg školovanja. Neki profesori su ulagali svoje vrijeme i trud kako bi nam olakšali situaciju u kojoj se nalazimo, dok je nekima bilo potpuno svejedno. Oni sa mnogo više empatije, znali su da nismo mogli izaći vani pa su nas redovno zabavljali sa zanimljivim edukacijskim sadržajima, ali i raznim kvizovima i tako skupljali naše simpatije prema njima. Većina je razumjela kada smo bili umorni ili neraspoloženi, jer smo bili zarobljeni u kućama bez „opravdanog“ razloga za izlazak. U ovome smo svi bili zajedno, shvatali smo probleme jedni drugih i imali više razumijevanja. Barijere i ustručavanja, koja smo prije imali, su nestale, dakako, odnos profesor-učenik ostao je prisutan, ali sa dosta ljubaznijim i više prijateljski nastrojenim prizvukom. Jedino što sam se pitala je hoćemo li ovaj odnos zadržati i poslije ove situacije ili nas je sama pandemija zbližila na jedan puki momenat, a strah postao naš zajednički neprijatelj i da li smo u tome svemu vidjeli izlaz, ako se budemo držali zajedno, ali podalje jedni od drugih. Jedina stvar koja nas je držala na okupu jeste bila nada da ćemo se vratiti i nastaviti tamo gdje smo, jednog dana, bez ikakvih očekivanja i nadanja, naglo otišli.
Danas smo svi svjedoci kako se sve može naglo promijeniti u roku od 24h u tolikoj mjeri da nam sam život koji smo živjeli može postati potpuno stran. I tada, uprkos svim barijerama koje smo gradili jedni prema drugima, sve to nestaje i shvatamo da je snaga u jedinstvu i da jedino tako možemo pobijediti u ovoj borbi. Budimo pozitivni, ostanimo negativni!