Vrijeme je pandemije i po prvi put nakon mnogo godina osjećam da su mi ljudi bliski. Cio svijet se pobratimio u svemiru, ovih dana u izolaciji. Nikoga ne zovem, sve znam. Znam kako je kada ti se dani prelijevaju jedan u drugi, bez jasnog početka i kraja. Bez godišnjih doba, bez vremena. Znam što znači priželjkivati samoću. Otklon od rutine. Kakav je osjećaj napokon imati sve vrijeme svijeta, a istovremeno, nikada nemati vremena za sebe. Živjeti dan za danom, maštajući o nekim budućim vremenima kada će “stvari sjesti na svoje mjesto”, a ti napokon na kauč sa onom knjigom, sa koje si već tri puta prebrisala prašinu, obećavajući da ćeš je otvoriti već sutra.
Dođu ti dani, kada se budimo, jer moramo, olovno teških kostiju, nemirna duha, sa nekom beskrajnom tugom u prsima. Dani u kojima postojimo nečujno, priželjkujući da se što ranije završe, najavljujući sebi nove navike od sutra, od ponedjeljka ili prvog u narednom mjesecu. Navike, za koje vjerujemo da će nas spasiti i izbaviti iz duhovne mizerije u koju smo upali, a koju u narodu zovu život.
Moja svakodnevnica je slatka robija. Toliko dugo živim u petlji dobro utvrđene rutine, koja mojoj kćerki pomaže da se osjeća sigurno, da se van nje više ni sama ne osjećam ugodno. Ne viđam ljude, osim ako ne rade na olimpijskom bazenu, gdje čekajući Havu sjedim sama u tišini, čitajući na tarasi i posmatrajući jata ptica kako oblijeću zgradu televizije. Moguće me je sresti ispred škole, u sjeni, u ulici Mjedenica, skrivenoj od pogleda i sunca, ili po uskim mahalama nakon akšama, dok šetam psa oko Jajce kasarne.
Ovih dana, cio svijet živi našim životom, pa se i škola preselila za naš trpezarijski stol. Tu se rade skupovi, uči se čitati, pjevaju se pjesmice i imenuju stvari. Boji se i slika cijelu vječnost. Tu se plače, podmićuje slatkišima i ispuši se pola kutije cigareta. Nekad otvorim i bocu vina, da ne poludim. Ionako živim na rubu pameti, plašim se da bih mogla da se spotaknem i skliznem.
U tim trenucima, kada se trudim svakom ćelijom svoga bića da budem smirena i pedagoški ustrojena, da uspostavim otklon od sebe i svoje funkcije, često se sjetim anegdote koju mi je ispričao moj bivši muž. Naime, jednom prilikom, dok mu je otac rahmetli pokušavao da objasni matematiku, toliko se iznervirao da je bacio stol sa balkona. Tada nisam mogla shvatiti tu pretjeranu reakciju, ali danas sjedeći za stolom i pokušavajući da budem učiteljica, asistent u nastavi i najbolja drugarica u istom trenutku, u svoj svojoj anksioznosti, mislim o rahmetli Ramizovoj reakciji, saveznički i prijateljski. Prividno staložena shvatam da sam destruktivnija od njega, te da se upijena u vlastite misli, koprcam da sakrijem frustraciju, koju u meni budi repeticija o proljeću i lastavicama, dok pada snijeg u aprilu. Za moju Havu to je apstrakcija. Za mene, propadanje u crnu rupu besmisla vlastitih riječi. Dok nepomično sjedim, a u meni grmi i sijeva, gledam sebe kako ustajem od stola i u zaletu skačem kroz prozor duplog okna, završivši na dnu Tehviline avlije prosutog mozga.
Nekada davno vrijeme sam radije provodila sa bilo kim, nego sama sa sobom. Tebali su mi dugi razgovori, glasna muzika, iluzija, istomišljenici, kolektivna zabluda, svaka i najmanja nada da pobjegnem u zaborav, daleko od vlastitih misli. Da nestanem, da se poništim. Da se utopim u apsurdu. Da konstantno proživljavam nove početke, a ubijem sve što je stalno, prirodno, obično. Da budem sigurna da ono što volim, sam zakopala negdje duboko u utrobu zemlje. Dani ispunjeni odsustvom smisla vodili su ka još gorim noćima, depresiji, tuposti i samodestrukciji. Živjela sam, paradoksalno, bez volje za životom.
Vrijeme, ta nikad dorečena mudrost, taj fenomenalni iluzionist, to parče beskonačnog narativa, koji nam prividno pripada, taj putokaz krivo okačen pored puta, naučio me je da buduću sebe tražim u prošlosti. Da gledam preko ramena, kako bih vidjela naprijed. Sve što znam o sebi, naučila sam iz tuđih riječi. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.[1]
I uslijed svih života koje sam živjela godinama, probudih se jedno jutro premlada za život koji me snašao. Na mene je palo da mijenjam svijet. Trebalo je raščerećiti stigmu, kao starog jarca. Govoriti o autizmu i ukorak s tim naučiti živjeti u skladu sa pravilima koja nalaže. Izgubiti riječi, odbaciti naučeno, pronaći sebe. Biti jaka kada se raspadam, smijati se kada plačem. Suočiti se sa strahovima i preispitati sve što sam ikada mislila da znam. Biti majka, otac, terapeutkinja, logopedica, bogorodica. Seliti se bezbroj puta. Za nju, jedinstvenu, inspirativnu, moju. Tada sam bila dovoljno naivna da vjerujem da sam ja ta koja ima moć da promijeni svijet, a sada znam da sam njena sjena.
Danas, kada je većina stanovništva planete u izolaciji, pitam se kako će izgledati život kad sve ovo bude jučer? Da li će ljudi imati više empatije? Da li će biti nježniji? Skromniji? Sretniji? Odmičući se jedni od drugih, nesvjesno se približavamo sami sebi. Dok svijet kakav smo poznavali proživljava duhovnu preobrazbu, ja bivstujem na istom mjestu, u dobrovoljnoj cjeloživotnoj duhovnoj izolaciji. Razgovaram sa Tinom Ujevićem i drugim mrtvim drugarima. Sa uličnim mačkama koje me lijeno posmatraju sa krovova. Razmijenim i pokoju riječ sa starom komšinicom dok bere žaru na sunčanom danu. Za pite - kaže. Igram se škole, okružena ljubavlju, životinjama, glasovima grana na vjetru. U tihim noćima punog mjeseca, čujem meketanje ovaca iz komšijske bašće; Kurban Bajram se bliži.
Odsustvo razuma, na kojem moja djeca ovih dana sistematski rade, ispitujući granice otvorenog uma u zatvorenom prostoru, pomaže mi da stvari vidim onakvim kakve jesu; uvjetovane onim što je u meni. U kući, u sjeni, u očima moje kćerke i sina, ja postojim onakva kakvom se nikada nisam vidjela, ali kakva ću živjeti još dugo, u njihovim sjećanjima.
Sve je uvijek onako kakvim nam se čini. Tin mi na uho šapće, a lijene mačke na krovu ispod prozora klimaju glavom u znak odobrenja: Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena.[2]
[1] Pobratimstvo u svemiru, Tin Ujević
[2] Pobratimstvo u svemiru, Tin Ujević