Kad se pojavi izazov u nastavničkom poslu, bilo da slijedi nagrada ili ne, svaki revnosan nastavnik se natječe da ga savlada. Ispituje svoje granice. Vjeruje da će nakon pobjede otkriti tajnu za sljedeću situaciju, kada će biti spreman i naoružan u slučaju da se pojavi nova operacija zvana "Ko ovo savlada, zaslužuje lakše savladavanje naredne prepreke“. Od ovoga bi mogla biti samo istina da ostaje iskustvo prilagođavanja za novi izazov, jer svaka nova situacija je neočekivano drugačija. Nastava na daljinu, noseći epitet pogodnosti, će biti neizostavan dio budućih generacija djece, roditelja i nastavnika.
Sve se velike promjene u vanrednim okolnostima dese brzo, nose mnoštvo pitanja i prepreka. Stigla je vanredna okolnost i kod nas. Adrenalin je preuzeo vodstvo u rekacijama, odlučivanju,... Roditelji su se odmah pozvali na strah za svoje potomstvo. Sačuvajmo djecu od ove pošasti, mlada su i osjetljiva, neka ostanu kući, tamo nema ljudi više no što mora biti, tamo nema virusa, tamo nema školskog zvona. Lako ćemo za nastavu, neka sve stane, to je manje bitno. Djeca su nesvjesno pokazivala da su svjesni koristi koju mogu ušićariti od obustave nastave. Nema fromalnosti, nema obaveze ustajanja, spremanja, odlaska među tamo neke čike i tete što liče svi jedni na druge i kao da se potajno cijele noći spremaju da baš nas muče svojim dignutim obrvama, sarkastičnim osmjehom ili šuštanjem listova dnevnika prevrćući ih na desnu ili lijevu stranu. Nastavnici su pomislili da se nova situacija mora savladati u nekoj formi. Čim smjeste svoju djecu kući, naprave raspored korištenja laptopa za sve školarce i prosvjetare pod jednim krovom, organizuju nabavku neophodnih jestivih i nejestivih materija u slučaju velike pandemijske krize, čim prije će se odazvati propisanoj formi za, šuška se, online nastavu.
Počinje. Propisana forma kaže: svi kolektivi da se organizuju najbrže i najefikasnije što mogu. Nastava ne može čekati. Djeca su kući, nastavni proces se ne prekida, neka virus zna da smo spremni, jer mi platu zaraditi moramo. Naši dnevnici vape za sadržajem časa, naše su vještine na iskušenju. Nastavnik se pita u koju grupu da se opredjeli, onu sa vještinama za ili protiv korišetnja IKT-a. Razumljivo. Nismo svi sa dostatnom vježbom iz informatike. Online znači da smo daleko, da nas povezuje internet, da znamo tipkati i posjedujemo slobodnu volju prenijeti znanje, uputu ili instrukciju za aplikativnu snagu istoga. Znači li ,,online“ nešto strašno? Nepouzdano? Nepovjerljivo? Nosi li mu ime značaj kao što mu esencija nalaže? Npadamo na tri fronta. Online nastava je nepoznati drug kojeg nam valja dobro upoznati.
Kreativnost je oduvijek bila odlika onih koji bi htjeli širiti svoju dobru energiju, spoznati nove vidike i zadovoljno se nasmiješiti rezultatu svoga rada. Eto prilike – online nastava sve to nudi. Sjedi po rasporedu pred laptop, isključi se od pretjerano komfornih ukućana, uključi se na platformu i uloži sve svoje kreativne snage u novu vježbu, slagalicu, kviz, film, prezentaciju, tabelu, lekciju. Pazi, mora biti šareno, a ne previše. Zanimljivo, a ne dosadno. Da ima cilj, a ne bez svrhe. Cilj je postići a-ha efekat, da izazoveš emociju kod đaka. Đaci su spremni za izolaciju jer mogu spavati, instagramirati i fejsbučiti. Kad im na vrata pokuca izazivač emocija u formi zadatka, bune se jer ne mogu sami, nije im nešto to leglo, otkud toliki nastavnici da znaju koristiti sve te digitalne, inetrnetske, formatirane, vremenski zadane, guglovane obrasce i poruke na online način. Pa, dobro, mora se reagovati, bar nešto poslati natrag, neko rješenje, neki odgovori i fotke. Ionako nas ne vide, možemo malo prepisati. Ima neko, poslaće. Ne može nastavnik biti spreman koliko sam ja nespreman da sve to ispratim pošteno. Šta fali, ionako svi prolazimo razred. Evo, stiže odgovor od frenda, svi u grupi pišemo isto. Ne, biću mudar, okrećem raspored brojki, slova. Nek ispadne da sam sve sam. Jedino me brine kako ću sutra. Usmeni je. Uživo. Skype. Sjetila se profa iz Historije da tako ispituje. Nije da nisam učio. Samo mi je koncentracija niska usljed visoke zasićenosti porodičnim druženjem. Svi smo online negdje, a svi su tu, nešto se družimo. Pljušte pitanja šta misliš, šta voliš... Imamo ideju na grupi. Vezu treba osakatiti, da nam ko fol nešto trokira, pa se historija ne javlja u baš jasnom obliku. Čemu brinuti, stari kaže da niko ne zna na šta će sve ovo izaći. I često doda kako mu nije jasno da taj virus razlikuje maloljetnu i punoljetnu osobu. Zar svaki put mora on izaći po prašak za pecivo? Mama veli da je najbitnije da smo živi i zdravi, a i ti nastavnici bi malo mogli usporiti. Kao da ih neko prati šta rade, koliko rade i kako rade. Polako, pandemija je.
Bitka dobijena. Učesnici su đaci, roditelji, nastavnici. Ispostavilo se svi na istoj strani – protiv nekog virusa! Pobjednika će proglasiti kasnije. Kažu dok vide šta se ispotavilo najpraktičnije, koja metoda i nastavnik osvajaju prvu nagradu za efikasno preneseno znanje, najbolju zabavnu lekciju, koji đaci su na vrijeme i pouzdano odgovorili zadatku, koji roditelji su svoju djecu podržali kako su najbolje znali da im dokažu da funkcionalna pismenost ne dolazi iz varanja, već iz cjeloživotnog ulaganja u sebe. Nagrada je mir svima nama koji prozresmo u dušu svoga đaka, u svoj informatički talenat, u budućnost obrazovanja. Tamo je kreativnost. Da, kreativnost je u budućnosti. Ona je digitalna u kombinaciji sa tradicionalnom. Tamo negdje ispred nas čuči hram zvani funkcionalna pismenost.