- Majka, da li ti to kašlješ? Jesi li dobro?
- A normalno da kašljem, ja sam stara, ja uvijek kašljem.
- Ja se uvijek brinem.
- A sunce moje, moraš se opustiti.
Razgovori poput ovog često su se vodili u mojoj kući u zadnja tri mjeseca.
Čovjek od straha ne može pobjeći. Bio je i popustio taj strah dok je trajao period samoizolacije i policijskog sata, ili kako naš narod voli reći, karantene, pa se vjerovatnost da je neko u kući, od kojih većina pripadaju osjetljivim skupinama, zarazio, smanjila, ali čim su se mjere popustile i broj slučajeva opet počeo rasti, strah se vratio. I to ne strah za mene, nego strah za moju porodicu. Strah da će njima nešto biti a da ću indirektni krivac biti ja, čak veći krivac nego neki ljudi koji jedu šišmiše ili ljudi koji rade u nekom laboratoriju na drugom kraju svijeta. Stvarno, naučila sam da je svijet puno manji nego što sam mislila – svi smo povezani. Koliko ljudi iz Bosne i Hercegovine nikad neće vidjeti tu daleku Kinu? Neki misle da je to za njih potpuno drugi svijet. Da situacija nije kakva jest, odnosno da su neki normalni uslovi, pa da poželim otići u Kinu, baš bi mi puno vremena trebalo za skupljanje novca i organizaciju puta i sve ostalo. A neki mali organizam koji nema ni nervni sistem je preko ljudi ipak došao do mene iz Kine za manje od mjesec dana. I promijenio moj cijeli tok života.
Škole i fakulteti zatvoreni su ubrzo nakon što je taj mali organizam prešao granice Bosne i Hercegovine. Malo je potrajalo dok je odluka o zatvaranju došla do mog kantona i mog fakulteta; nismo baš dobro međusobno povezani. U tim danima naučila sam da u mojoj državi duže vremena treba da se donese neka odluka nego što nekom organizmu bez nervnog sistema treba da dođe iz Kine.
Nakon stupanja odluke o zatvaranju fakulteta, puno toga se promijenilo. Profesori, od kojih mnogi prije toga nisu bili u susretu s takvim načinom rada, morali su da drže svoja predavanja i časove „online“. Niko ih nije pitao jesu li spremni za takav način rada, niko ih nije pitao imaju li uslove za to. Studentski život, koji se prije sastojao od sjedenja na nekim predavanjima, rada na nekim vježbama, ispijanja nekih kafa sa svojim prijateljima, pretvorio se u sjedenje u svojoj sobi i slušanje predavanja i vježbi preko Interneta ili pisanja ogromnog broja zadaća, koje služe za provjeru prati li se nastava. Soba je postala prostor za rad, zabavu, druženje i odmor, jedini prostor povezan sa ostatkom svijeta. Niko nije ni studente pitao imaju li uslove za takav način rada. Nikoga ne zanima mogu li na taj način pratiti nastavu, jesu li psihički spremni, imaju li mjesto gdje mogu slušati tu nastavu na miru i bez ometanja od strane svojih ukućana. Nikoga ne zanima imaju li možda brata ili sestru s kojim dijele laptop, računar ili neko drugo sredstvo za praćenje nastave. Iz toga sam naučila da nikome nije previše stalo ni do profesora, ni do učenika, ni do studenata, iako oni stvaraju budućnost ove države.
Nije baš sve crno. Period izolacije u kući sa svojom porodicom za mene nije bio ružan period pošto imam tu sreću da u mojoj porodici vladaju dobri odnosi.
- Mene ne zanima hoće li meni nešto biti, bitno je samo da ništa ne bude vama.
- Pa ni nas ne zanima hoće li nama nešto biti, najvažnije je da ti budeš dobro.
Razgovori poput ovog često su se mogli čuti. Dobro smo povezani. Međutim, nije svakome tako. Stopa učestalosti nasilja u porodici jako je narasla u protekla tri mjeseca. Jako je malo skladnih porodica na svijetu. Neki ljudi su alkoholičari, neki ljudi su nasilni, neki ljudi jednostavno imaju višak energije, neki ljudi su tinejdžeri i nisu u godinama kad mogu „doći na zelenu granu“ sa svojom porodicom, a neki ljudi i žive sami, pa je ovaj period izolacije njih stavio u zatvor, potpuno ih odvojivši od svijeta. Postoje i ljudi koji ne mogu puno vremena biti sami, njihove misli im to ne dopuštaju, psihičko stanje im postane jako loše. Ja sam iz ovoga svega naučila da su dobri odnosi u porodici i dobar odnos sa vlastitim mislima nešto najvažnije na svijetu.
Trenutno traje period kad se život polako pokušava vratiti u normalu, više zbog ekonomije države nego i zbog čega drugog. Organizam bez nervnog sistema još uvijek je među nama, brzo je došao, ali ne odlazi mu se još, međutim, u mnogima više nema nikakvog straha od njega. Mnogi također moraju raditi, ne mogu sebi priuštiti da mjesecima ništa ne rade. Glad ne pita za strah od virusa. Online nastava se polako privodi kraju, a kakve će biti njene posljedice na budućnost tek će se vidjeti. To svakako neke ljude koji indirektno upravljaju našim životima previše ne zanima. Njih zanima samo njihova budućnost, njihova ekonomija, njihov novac. Nisu svjesni koliko smo zapravo svi povezani. A mene ne brinu oni, isto onoliko koliko njih nije briga za nas. Ja imam svoj svijet, koji se izgleda može lako prilagoditi vanjskim utjecajima, bez obzira na to jesu li došli iz Kine ili od nekih ljudi iz moje države.