Pehlivan/ica ili Kako je došlo do prekvalifikacije

12.05.2020
Amira Solo

Pehlivan/ica ili Kako je došlo do prekvalifikacije

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Kada su se svi zabrinuli kako će sve to s online nastavom izgledati, pola mene, tadašnje profesorice Bosanskog jezika i književnosti, je s uzbuđenjem iščekivalo taj, Bogomdani, dan eksperimentalne, kako bi ministarstvo reklo, konsultativne nastave.

Konačno ću raditi svoje časove iz snova, mislila sam.

Sve ono o čemu sam sanjala da imam na času, sad će mi olašati da doprem dublje u problemska pitanja, mislila sam.

Učenice i učenici će se oduševiti, mislila sam.

Sada će u pravom smislu do izražaja doći korelacija s drugim predmetima, mislila sam.

Mome uzbuđenju nije bilo kraja. Kao prvačić ustala sam ujutro i počela intenzivno pripremati svaki slajd, rečenicu, pitanje, oduševljena što ću u online nastavi imati sve one mogućnosti koje nemamo u učionici, što neću više biti ograničena stvarima koje mi inače u realnosti nedostaju. Neću više stajati samo ja pred učenicima i pokušavati dočarati slike koje bi im trebale stajati pred očima, umjetnine, zgrade, snimke, neću više morati povlačiti iz njihovog sjećanja lekcije koje su nekada davno imali a koje su do tog trenutka izgledale besmisleno, i davati im konačno smisao, neću pred njima više uopće stajati ja. Stajat će materijal i zaokupljati njihovu pažnju 45 minuta, i ostavljati ih u razmišljanju i iščekivanju slijedećeg časa.

A onda je sve počelo. Euforija je rasla tokom prve sedmice iz časa u čas. Učenici su reagovali upravo onako kako sam očekivala, bilo im je interesantno, pratili su i borili se da prvi dođu do logičkih odgovora do kojih su ih vodile slike, asocijacije. Rasla sam i osjećala kako se moram pripremati još više i još bolje, oduševljavati ih, a oni bi me zauzvrat hranili svojim oduševljenjem. Primijetila sam da su se učenici počeli bolje pripremati za čas i da je sa mojim oduševljenjem raslo i njihovo. Svijet je izgledao savršeno, nastava iz snova postala realnost, smisao je počeo dobijati oblik. A onda su se počeli javljati učenici koji su uistinu u prvoj sedmici bili zapostavljeni jer nisu dolazili do riječi. Pokušavali jesu, ali za razliku od realne učionice, u ovoj nisu toliko dolazili do izražaja. Kako je vrijeme prolazilo, pokušavali su pojedinačnim upadicama i smiješnim odgovorima i slikama da odvlače pažnju, a onda su ponekad i u organizovanom napadu znali srušiti nit na kojoj sam najviše insistirala, a to je nit koja bi nas vodila do cilja časa i koja bi nas trebala na kraju očarati jer smo sami do nje došli.

Sjedila bih noću i istraživala nove online mogućnosti kojima bih mogla privući pažnju i tih učenika koji ne pronalaze smisao u mojoj priči. Željela sam im dati neke uloge koje bi njihov karakter podržao, i što god bih pronašla, dolazila sam do jednog saznanja: onaj ko je bio zainteresovan za nastavu uživo, on je bio zainteresovan i online. Onaj ko je radio zadaće uživo, on radi i zadaće online. Onaj koji je prekidao nit da bi bio smiješan, radio je to i online. Onaj ko je spavao, spavao je i online.

Svjesna da smo svi različiti, i mi nastavnici/e, i učenici/e, i roditelji, nisam se dala poljuljati u svojoj nakani da moji časovi učenicama i učenicima postanu oaza u njihovim svakodnevnicama. Počele su pristizati povratne informacije od ogromnog oduševljenja, preko ravnodušnosti, do opomena da malo popustimo i primimo znanju da je ovo samo konsultativna nastava. Kritike bi stizale od kolega, roditelja, javnosti. Na povlačenje ručne kočnice, ponovo bi stigle salve kritika od kolega, roditelja, javnosti. Roditelji bi me pozivali i žalili se na neke nastavnike koji prijete učenicima ocjenom, roditelji bi me pozivali i žalili se zašto ne držim online nastavu kao na početku, roditelji bi me pozivali i zahtijevali da ne držim nastavu kao na početku, roditelji bi me pozivali i govorili kako je najbolje da šaljem zadatke koje bi oni mogli raditi kada stignu naveče, jer im je preko dana potrebna pomoć oko kuće...

Nakon devet sedmica online nastave, shvatila sam da je moje zanimanje doživjelo metamorfozu. Ne znam jesam li još uvijek nastavnik. Sve više iz dana u dan ličim na pehlivana. Osjetim kako doživljavam ozbiljnu preobrazbu.

Definicija pehlivana nije jedinstvena.

Prva definicija kaže da je pehlivan, plesač na užetu, cirkuski artist koji hoda po žici. Pronalazim se opasno u ovoj definiciji. Svakodnevno se nalazim na žici i pokušavam da balansiram između zahtjeva ministarstva, vođstva škole, učenika, kolega nastavnika i roditelja. Od buđenja do odlaska na počinak, prilagođavam se zahtjevima učenika, nadležnih organa, roditelja. Pokušavam za svakog učenika da postavljam zadatke kako njegovom karakteru odgovara, pokušavam da balansiram između roditeljskih „ovo je previše za našu djecu“ i „oni ne rade ništa“, balansiram između rukovezujuće Upute ministarstva da niko ne smije pasti ili imati manju ocjenu na polugodištu i stopostotne neprisutnosti učenika u bilo čemu. Po prvoj definiciji vidim da balansiram na tankoj žici i da sam u međuvremenu više pehlivan nego nastavnik.

Druga definicija kaže da je pehlivan hrvač, junak, vitez. Da li se osjećam kao da sam svakodnevno u zagrljaju hrvača od kojeg se branim. Osjećam! Hrvač sam i branim svoj posao od napada koji idu do same krajnosti da pojedini učenici dobiju krila i kažu da nam je covid dobrodošao jer ništa ne radimo. Branim svoj posao od roditelja koji kažu da smo u početku držali online nastavu a sada samo šaljemo materijal. Materijal i povratnu informaciju sada mora poslati svaki učenik i učenica ponaosob, pa bi sada oni koji su u početku rušili strukturu časa da se vrate na staro jer su mogli prespavati čas. Nismo mi nastavnici izmislili pandemiju kako bismo konačno naš „tromjesečni ljetni odmor produžili na pet mjeseci izležavanja na državnom budžetu“. Hrvač jesam! Preobrazba u toku.

Treća definicija kaže da je pehlivan komedijaš/lakrdijaš. Osjećam se prozvano. Komediju shvatam kao jako ozbiljno edukativno sredstvo. Ne propuštam nijednu priliku da se na času ne nasmijem sočno zajedno sa svojim učenicima i učenicama. Smatram da sav materijal koji s njima obrađujem nije obrađen ukoliko u svakome od njih ne probudim skriveni osmijeh na aktuelna dešavanja, na određene karakterne crte, na loše strane društva. Pogledam u ulozi roditelja sa svojom djecom TV nastavu i zaista ponekad vidim kako od sebe pravimo lakrdijaše da bismo izmamili nečiji osmijeh i pažnju. Sve te divne učiteljice koje se obraćaju razredima pred sobom i iščekuju nekakav odgovor, uistinu podsjećaju na komedijaša lakrdijaša. Prepoznajem se!

Četvrta definicija me pomalo vrijeđa ali i hrani. Ona kaže da je pehlivan vrsta jahaćeg konja. Ne bih zaista da vrijeđam ni sebe ni druge, ali u prenesenom značenju prečesto mi, nastavnici uistinu dozvolimo da svako smije „jahati“ kako hoće po struci, po časti, po leđima. Roditeljica mi se žali na kolegicu iz Engleskog i kaže moje dijete zna perfekt engleski a ima trojku. Gledam je blijedo, ne bih da vrijeđam, i na kraju odlučujem se da joj blago diplomatski odgovorim: „Gospođo, ja sam četiri godine studirala bosanski koji mi je maternji jezik, i vjerujte da ga ne znam perfekt!“. Gleda me sa žaljenjem, ne shvativši šta sam željela reći a ja se osjećam kao jahaći konj koji mora poslušati jahača jer ubod mamuze ukazuje da se jahač mora slušati. Suprotno svim pravilima struke i nauke, pod pritiskom mamuza, ocjene uistinu počinju rasti. Tješi me ponekad jedino da se mizantrop kakav postajem, osjeća iz dana u dan sve manje Yahoo. Sve manje nastavnik, učitelj, a sve više pehlivan.

Sa svakim razredom imam različit pristup nastavi, društveni smjer gimnazije i dalje insistira na početnom oduševljenju kroz razgovor nakon kojeg se, očarani jedni drugima, rastajemo u dogovoru za slijedeći čas. Informatičari smatraju da je razgovor tračenje vremena i da im kažem šta konkretno od njih želim i oni će sve odraditi i pojedinačno poslati na mail. Nekim učenicima šaljem zadaću više, kako bih zadovoljila njihovu potrebu za širenjem znanja i povezivanjem, a neke pohvalim jer su mi poslali dvije do tri riječi, znajući da su dali sve od sebe da pošalju bilo šta. Prerađujem u glavi učeničke nesretne ljubavi, razvode roditelja, smrti bližnjih, radosti i tuge koje ih okružuju. Balansiram na žici, borim se između pravila i dostojanstva, pravim šale na svoj račun... i kada ponekad u privatni sandučić elektronske pošte u kasne sate dobijem privatnu porukicu: „Hvala!“, znam da sve ovo pehlivanjenje/poučavanje itekako ima smisla.