U vrijeme globalne pandemije koronavirusa, u skladu sa kriznom situacijom, u Bosni i Hercegovini je stupila na snagu odluka o „online nastavi“ za osnovne i srednje škole, kao i za univerzitete. Ništa to nije novo niti je tehnološki previše zahtjevno, ali jednostavno u haotičnom društvu, društvu čudnih vrijednosti u najmanju ruku, veoma je loše ili da kažem poražavjuće loše uređen sistem kojim bi se osigurala i sprovela online nastava. Možda ovo nije najgori primjer online nastave, ali za nas je relevantno samo ovo naše iskustvo, jer to možemo zajedno suditi i mijenjati, hvaliti i podržavati, dok sve što se dešava izvan granica BiH postaje irelevantno, nešto nedokučivo svim našim hvalospjevima, kritikama itd., (što ne znači da ne možemo „iskopirati“ kvalitetne i uspješne metode).
Tehnološki iskorak
Prije svega, važno je reći kako su Egipćani još p. n. e. izgradili piramide i čuvenu Sfingu, Babilonci su napravili (izgradili) „Viseće vrtove“, ljudi još u prošlom vijeku napraviše prekratnicu, poletješe i sletješe na mjesec. U dvadeset i prvom vijeku nastade VR tehnologija, HD i 4k, znanstvenici primijetiše i prema njihovim mišljenjima uslikaše crnu rupu. Satelitima jasno vidimo obronke naše galaksije, Ruanda je lansirala raketu u svemir – a kod nas sve po starom, dičimo se kako imamo online nastavu kao da je to svjetsko čudo, i to ono osmo. Skype video pozive omogućava već nekih desetak godina, ostale mobilne aplikacije to isto omogućavaju zadnjih nekoliko godina (uz opciju pisanja poruka, slanja slika i video uredaka). Laički rečeno, lako je primijetiti kako smo počeli misliti kako smo ostvarili neki uspjeh i kako smo razvijeni i napredni, jer je naš obrazovni sistem bio spreman za online nastavu... Impozantan uspjeh, zar ne?
Online nastava
Online platforma je već duži niz godina pristupačna pojedinim školama i fakultetima, postoji u vidu e-nastave ili nekih drugih platformi koje su specifične za pojedine jedinice unutar sistema, kao što npr. Elektrotehnički fakultet UNSA ima svoje platforme online nastave. Online nastava jeste korisna. Logično je da za online nastavu trebaju određeni aparati, recimo računar ili mobilni aparat, što ipak još uvijek nije dostupno svima ni u razvijenijim državama a ne stanovništvu naše države. Jasno je da djeca koja su još uvijek mala (do četvrotg razreda) ne znaju koristiti sve blagodeti koje nam daju takvi aparati. Ne mora značiti ni da će roditelji znati koristiti sve čari, naprimjer google drive-a, kako bi objavili likovni rad svoga djeteta – kojeg pri tome moraju slikati ili skenirati (što opet zahtijeva da roditelji ili djeca imaju neke od naprednih aparata i da se znaju korisitit njima (skeniranje ili slikanje)) da bi ga postavili na drive. Dakle, online nastava iziskuje određeno informatičko znanje koje možda nemaju svi roditelji čija su djeca trenutačno mala, npr. od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Online nastava je korisna iz razloga što „djeca neće promašiti“ znanje koje bi im predmetni nastavnik svakako „predao“ na redovnim časovima.
Prisutan ili odsutan?
No, ukoliko ja ne želim da upalim kameru, ili je jednostavno nemam, kako i na koji način neko može da me natjera da budem „prisutan na času, predavanju ili nastavi“? Zašto je to bitno? Recimo da se učenik ne pojavi na nastavi dobiti će neopravdan čas (ili će donijeti opravdanje od ljekara i sl.), student će dobiti „minus na prisustvo“, koje mu može na kraju smanjiti bodovni saldo itd. Iz ovoga je vidljivo da, online nastava u ovom „impozantnom“ obliku pokazuje manjkavost. Nije nađena validna opcija provjere prisutnosti mladih. Nije realno očekivati da se djeca ne odvajaju od svojih aparata za komuniciranje 45 minuta, oni su živahni i pažnju im može odvući sve što se na časak pojavi u njihovoj okolici. Taj isti problem je na časovima unutar obrazovnih institucija, na redovnoj nastavi, a zamislite kakav je tek problem kada nemaju adekvatnog nadzora? Moja online prisutnost je ista kao ona na redovnoj nastavi. Mogu sjediti i fizički biti tu, ali psihički mogu lutati Popovim poljem ili zamišljati kako valovi udaraju o stijene kod nekog malog morskog gradića. Mogu zamišljati kako je to biti profesor, kakav je osjećaj dati nekome jedinicu ili studenta oboriti na popravni ispit. Moje prisustvo u online nastavi može biti još ometanije. U svijetu kada imamo 3D i HD igrice, dostupne široj „igralačkoj masi“, moja pažnja može biti usmjerana ka tome, da u vrijeme nastave igram neku igricu modernog tipa ili jednostavno neku stariju, što je u ovom slučaju svejedno, jer sam „odsutno prisutan“. Odgovornost je u ovom slučaju na strani tog učenika ili studenta, ali ne u potpunosti, a o tome neka sude svi oni koji pohađaju online nastavu.
Platforme provedbe
Nije ništa novo i nije ništa čudno da se u Bosni i Hercegovini desi „greška“ u sistemu. Tako recimo, mnoge platforme online nastave na univerzitetima nisu baš adekvatne za veći istodobnih korisnika. Neke platforme, mogu primiti u online „učionicu“ npr. 150 studenata. Ali šta ćemo ako na tome predmetu, u redovnoj nastavi, prisustvuje 250 studenata? Odgovor je jasan, možemo dati profesoru i drugi termin za održavanje nastave. Naizgled ovako jasno i jednostavno rješnje problema može stvoriti sasvim novi problem. Što ako profesor predaje na 3 ili 4 predmeta (možda čak neki i više)? Kako ćemo reći profesoru da „uglavi“ i drugu grupu u jednom danu ili nekom drugom prilikom u toku sedmice. Evo, uglavio je – ali i on je čovjek, mora da odmara i da se bavi istraživanjima. A uostalom, i nije plaćen da pravi od jednog predavanja dva. To je načelno ispravno, ali većina će profesora i pored toga što nije plaćena za to, pristati će na razdvajanje jedne grupe. Tu se javlja i problem što jednu te istu platformu, npr. e-nastavu koristi kompletan fakultet koji ima recimo pet usmejerenja sa po 700 studenata... Ali o tome ne treba previše diskutovati, jasno je da mi nismo država jakog IT kapaciteta, naši IT radnici svoju sreću uglavnom traže van okvira BiH iako objektivno postoji potreba za takvim radnicima u BiH i to u zasigurno, poprillično pozamašnom broju.
Partikularno znanje
Recimo da studenti (o kojima sam više pisao) imaju predmet koji se sastoji od teorije (izvodivog dijela u online sferi) i prakse ili vježbi (totalno neizvodivog dijela u online prostoru). Da li to znači da je praksa ili vježba manje bitna od teorije, odnosno da je teorija bitnija od prakse ili vježbe? Ne bih rekao. I jedno i drugo, bez obzira na znanost koja se izučava, su izuzetno bitni, kohezioni i ne mogu jedno bez drugoga. Iako je poznato da postoji nedostatak praktičnog dijela na mnogim fakultetima, ipak postoje predmeti koji imaju svoj praktični dio. Kako će recimo, studenti na hemiji izvoditi eksperimente? Pa jednostavno, ukloniti će se eksperiment kao dio plana i programa i ti bodovi će se dodati nekoj drugoj aktivnosti. Pa eto, riješen problem. Ili ipak nije. Praksa je izuzetno bitna, da bi studenti, evo konkretno hemije imali osjećaj u doziranju i miješanju, u količini i dužini (vremenskoj). Svaka greška koju naprave je jedna knjiga novih znanja, jedno neizbrisivo iskustvo. Svaki dobro izveden pokus je veliki plus, jedno ogromno znanje za budućeg hemičara ili hemičarku. O tome nitko nije razmišljao, o tome se ne brine. Također, vrlo je teško izvoditi i vježbe u sklopu predmeta koji imaju tako komplicirane praktične dijelove, koji su najsigurniji za izvođenje uz prisustvo profesora. Pa zašto bi se brinuli? Recimo, da je vlas Univerzitetu u Sarajevu oduzela novac za naučno-istraživačke radove, drugim riječima za njih znanost nije krucijaln i ne daje joj se previše pažnje.
Online platforma učenja jeste zanimljiv koncept, ali isključivo predmeta ili nastavnih jedinica u kojima nema praktičnih djelatnosti. Tamo gdje postoji i gdje je nužna praksa, online nastava predstavlja samo parcijalni dio znanja koji je potreban studentu da bi zaokružio cjelokupno znanje iz određenog predmeta. No, obzirom da je kod nas sistem svakako na „svoju ruku“ i da je obrazovanje marginalizirano, nije ni čudo što je društveno prihvatljivo (ne od svih) parcijalno obučavaje studenata ili učenika.
Za nadati se kako će se što prije obrazovne institucije vratiti onima koji željno isčekuju vježbe, direktnu komunikaciju itd., odnosno da će se vratiti svima onima koji su svjesni da su njihovi poslovi odgovorni i da praksa ili vježbe daju mnogo znanja, čime će uvećati nivo postojećeg teoretskog znanja uz pomoć praktičnog iskustva, čime će se stvoriti adekavtna i kompaktna cjelina znanja. Ovo haotično društvo kojem je znanost nebitna, a kultura zajedno sa njom sistemski zanemarena mora izmoći snage i pronaći svjetlo na kraju tunela. Online nastava, koja nudi parcijalno znanje, odnosno nepotpuno, zasigurno neće napraviti veće znanstvenike, neće napraviti niti veće stručnjake, jer bez praktičnog dijela i onog dijela sa vježbama, teško da možemo sublimirati svo relevantno znanje iz pojedinačnih predmeta...