Nakon još jednog dvosatnog predavanja, spuštajući na preklopljen laptop naočale, trepćem gledajući u daljinu i govorim bratu da više apsolutno ništa ne vidim. Rekla bih i da me pomalo bole i leđa, i glava, i ruka... I da sam umorna, da bih možda spavala duže, da sam nervozna a ni sama ne znam zašto... A onda minute straha, brige i osjećaja da sam potpuno bespomoćna i beskorisna, prekine zvuk poruke na mobitelu.
I sve dok poslije predavanja, ili uz jutarnje kafe čitam mailove sa riječima „Još malo!“, „Čuvajte se“, „Držite se, uskoro se vidimo!“, „Javite se ako bilo šta nije jasno“, „Nedostajaće mi ova generacija...“, apsolutno nije važno koliko sati provedem za laptopom, niti koliko sam puta sebi do tad rekla „Ne mogu više.“ Tri mjeseca već, u tim rečenicama nas sedam studenata katedre za historiju umjetnosti pronalazi motivaciju. Kad malo bolje razmislim, da situacija nije ovakva kakva je bila, možda se nikad ne bih susrela s ovom temom, pa samim tim ni razmišljala i pisala o iskustvu jedne manje grupe studenata sa online nastavom, o volji, želji, o dvije profesorice koje se bore da i u teškim trenucima prenesu znanje svojim studentima, o tišini u gradu u kojem se život oduvijek najglasnije odvija, i sebi kao drugačijoj, boljoj osobi. Sad shvatam da je u svemu što se izdešavalo, moj najveći problem bilo nedostajanje. Nije mi izolacija mnogo promijenila radne navike niti smanjila obaveze. Samo su mi jako nedostajali bliski, dragi ljudi, razgovori do jutra, smijeh, dugi zagrljalji i kafe u kantini. I bar jedan pogled na Sarajevo iza prozorskog stakla Kamarije...
Ali, nisam ja bila jedina. Bilo je bezbroj mladih osoba, onih mlađih od mene koji su imali zabranu izlaska iz svojih kuća, onih koji imaju ispod 18 godina, a čiji je smijeh do prije nekoliko odzvanjao sarajevskim ulicama i tramvajima. Samo što odjednom više nije bilo ni tramvaja, ni smijeha... Život je nepomično i prestrašeno stajao, a društvene mreže bile su jedini vid komunikacije. I oni su radili online zadatke, pratili online predavanja, imali svoje brige, smješkali se simpatijama na kameri, gledali sunce sa prozora i sanjali nešto ljepše i stvarnije. Jer kako da se jedan tinejdžer pomiri s tim da je njegova trenutna stvarnost zabrana izlaska iz kuće? Nikome ni u jednom trenutku nije bilo lako.
Što se tiče online nastave, pročitala sam i čula bezbroj priča i iskustava, ne samo studenata, nego i roditelja, učitelja, profesora... Svjesna sam da niko nije bio oduševljen, jer to nije način rada na koji je bilo ko od nas navikao. Ali, smatram da svemu treba pokušati pronaći pozitivnu stranu, te iz lošeg uzeti samo ono najbolje. Upravo zato, moja priča je ovakva. Pri samom spomenu online nastave, mislim da je strah do nas stizao brže nego što bi ptica trkačica, atletičar ili trkači automobil. Strah od nečeg novog, strah od pomisli da odjednom nešto neće biti kao što je bilo... Onaj strah koji svi osjetimo kad se nađemo pred nečim novim i potpuno nepoznatim. Ja sam davno prihvatila da su promjene u redu i da mogu biti i više nego pozitivne za sve nas. Zbog toga ih se i ne treba plašiti. Iskrena da budem, nisam očekivala ni ja previše od nečega što se održava online, ali sam to prihvatila kao mogućnost da bude još jedno lijepo iskustvo koje će ispisati nove redove naše priče zvane studentski život. Prvo smo komunicirali mailovima sa profesoricama, ne znajući koliko će sve ovo potrajati. Iz dana u dan situacija je bila ista. Nažalost... Onda je donesena odluka o održavanju online nastave, pa smo uključili Zoom. Neko i prvi put u životu.
Pa ne radi svima.
„Čujemo li se?“
„Čujemo.“
„Ja Vas ne čujem.“
„Ni ja.“
„Čujemo li se sad?“
„Meni ne radi opet!“
„Ja Vas čujem.“
„Ja ne...“
Pa se „premjestimo“ na Skype. A onda nekom nestane konekcije. Ugasi se laptop. Nestane struje, pa sačekamo. Upalimo opet. Profesorica bezbroj puta ponovi istu rečenicu. I nije joj teško, niti je nervozna radi toga. Ista ta profesorica nakon toga sjede s jednim djetetom pa mu pomogne zadaću, pa s drugim, pa pripremi predavanja i prezentacije za prvu, drugu, treću godinu... Pa sjede i detaljno pregleda gotovo svakodnevne zadaće svih nas da ne bi bilo ko bio oštećen za poneki bod. Onda održi još jedno predavanje, a uz to kao i svi mi ima i svoje privatne obaveze, svoj dom, potrebu da grli svoju djecu, razgovara s njima, napravi im kolač...
Jer nije sve u redu. Ne može biti u redu kad „odeš na predavanje“ tako što zatvoriš vrata svoje spavaće sobe i upališ laptop. Ako ne najaviš svim ukućanima da je predavanje od 10-12, očekuj da mama otvara nogom vrata unoseći gomilu tek osušenog veša koji treba složiti, ili da brat u hodniku priča najglasnije sa prijateljima na Viberu, ili da jednostavno mačak nepozvan uđe u prostoriju i skoči na stolicu. I onda kad se tako nešto zaista desi, svi se smijemo kameri, kratko promijenimo temu i vratimo već odlutalu koncentraciju. Jer, kako kaže moja profesorica: „Nedostajaće mi ova generacija...“
Prvi put u životu posmatrala sam potpuno pustu toplu proljetnu sarajevsku večer. Onu koju obično ispunjava zvuk štikli po asfaltu i lopte uz dječiju graju na igralištu pored. Poneki otvoren prozor pokazivao je da se još uvijek odvija život, iako unutar ove sarajevske arhitekture koju su turisti do neki dan s divljenjem posmatrali. Dvije djevojčice su razgovarale, naslonjene svaka na svoj prozor.
„Sestra već danima ne priča, jer postoji mogućnost da neće imati matursko večer. Mama se brine...“
Prijateljica mi je na Viberu pisala kako njen mali brat plače svaki put kad treba raditi zadaću, jer on želi u učionicu, iako mu je pokušavala danima objasniti da je opasno biti van kuće i da niko nije van kuće. Njegovih šest godina to ne razumiju.
A onda, sljedeće jutro budi me alarm za drugo predavanje i drugu profesoricu. Onu koja koristi BISER, redovno šalje i pregleda naše pismene vježbe, te pored svih svojih privatnih obaveza i života, detaljno čita naše seminarske radove kako bi nam povećala ocjene na završnom ispitu. Onu koja prvo pita „Kako ste?“ i ne počinje predavanje dok se svi ne javimo. I uspijevamo i mi i one, i dajemo od sebe više nego što smo bilo kad, boreći se i na taj način protiv ovog svega što nam se dešava i što nam krade posljednje studentske dane. Oni online zadaci koji su mi se činili najgora stvar ikad i zbog kojih sam razmišljala kako bih obnovila godinu na fakultetu da se ova situacija desila prošli semestar kad sam imala devet predmeta, danas nakon što sam poslala posljednji, čine mi se potpuno u redu.
Mojim kolegama hvala za djeliće duša koje su mi poklonili u ovih pet godina dijeljenja kabineta 126, da mi na taj način budu blizu u ovakvim situacijama. Ja vjerujem da neke ljude i upoznajemo da bismo ih voljeli, onako pravo i zauvijek. Nadam se da ćemo se do septembra okupiti u Sarajevu i podijeliti tugu zbog jednog kraja i radost zbog naših novih početaka.
Ispiti su za sedmicu dana, a mi smo spremni i sigurni da ćemo položiti. Želimo pokazati profesoricama da je vrijedila svaka minuta i našeg i njihovog truda. Niko od nas se ne osjeća uskraćenim za usvojeno znanje, a sudeći po tome, gotovo da nakon svega nemamo uopšte osjećaj da smo semestar završili online. Nije bilo moguće unaprijed znati šta će se sve izdešavati, niti je bilo moguće tek tako odjednom izmijeniti kompletan plan i program i prilagoditi ga online nastavi. Ma kakve mogućnosti naše školstvo imalo ili ne, i koliko god svi mi bili finansijski spremni ili nespremni obezbijediti sredstva za online nastavu, sigurna sam da nije bilo moguće biti spreman „otići na predavanje“ zatvarajući vrata sobe i paleći laptop. Ali za uspjeh, dovoljno je bilo biti spreman da budeš nečiji heroj.
I na kraju,
Poštovane profesorice A&A, hvala Vam za beskrajnu posvećenost.
Srdačno, V godina