Online školska zvona

26.06.2020
Bedrana Alić

Online školska zvona

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

U školi je odjeknula vijest da se ne radi taj petak. Svi smo znali da nije dobro. Iz Ministarstva obrazovanja je došla vijest da se nastava odgađa do daljnjeg. Mediji su bili zatrpani informacijama o koronavirusu. Sve se sunovratilo preko noći. U tržnim centrima nestalo je brašna što je izazivalo još veći strah. Kao da već strah od nepoznatog nije postojao. U toku upoznavanja gdje se raširio virus, kakve su prognoze oboljelih, o nedostatku čitavog svijeta o osnovnim medicinskim potrepštinama provlačila se vijest između prosvjetara da prelazimo na online obrazovanje. Dobra neka šala, pomislih, a nije bila ni na odmet u nekakvom turobnom vremenu.

Bila je stvarnost. Odjednom su se nizale Viber grupe. Tih prvih dana, sjećam se bilo je bezbroj grupa. Pišeš jednoj osobi a odgovaraš drugoj pa pogriješiš i grupu i osobu. Bilo je zbunjujuće. Sam proces je zahtijevao punu pažnju i koncentraciju tako da smo pretežno jeli s nogu. Nakon nekog vremena čvrsta ruka direktorice nas je raščlanila i svako je pripadao upravo onoj grupi kojoj je trebao. Malo je splasnulo. Uradili smo divovski posao. Tri škole koje su pod jednim krovom premjestili smo u naše kuće. Iako poznato okruženje sve je bilo nepoznato. Osjetilo se olakšanje. Slijedila su sva moguća i nemoguća pitanja pedagogici i direktorici: „Kako ćemo ovako raditi? Šta da radimo s lekcijama koje ne možemo objasniti? Kada će nam biti plata? Do kada ćemo ovako raditi? Kako prvačići da prate? Šta će biti s maturantima?“. Hiljade pitanja, mogućih i nemogućih. Nijedno naše pitanje nije bilo suvišno, nijedno naše pitanje nije bilo neodgovoreno. Imali smo grupe Onlinezbornicu, Razrednici, Aktivi i desetine drugih grupa. Pedagogica škole je oformila grupuGdje nam ne zamjere, gdje smo razmjenjivali viceve i humorom savladavali prepreke. U zbornici pored informacija o novom školovanju dijelili smo čestitke za rođendane, a i bol sa gubitkom koji je zadesio neke od naših kolega. Radno vrijeme izgubilo je svaki značaj. Zamjenik direktora, Azrudin Đulović je uz pomoć BH Telekoma osigurao da sva djeca imaju internet, a i tehnička pomagala. Načelnik našeg grada je donirao našim učenicima 5 tableta, a to su učinili i neki naši nastavnici.

Imali smo sjednice Odjeljenskih i Razrednih vijeća, sjednice Stručnih aktiva u kojima smo zajedničkim snagama podnijeli veliki teret.

Svi smo htjeli da budemo u toku i pomno smo pratili sve promjene koje su se smjenjivale previše brzo. Oformili smo Grupu za dogovore iz koje je potekla idejaOnline učionice-Google classroom. Bilo je komotnije raditi sa učenicima. I mi smo svi učili u letu, veliki broj sati. Razgovarajući sa direktoricom o novom načinu školovanja, između informacija znala je kazati da je nekad boli uho a nekad prsti. Nastavnici su često govorili: „Lijepa škola i fini naši časovi, ovo traje po cijeli dan“. Znalo se desiti u kasnim večernjim satima da se javi neko od učenika da nije imao interneta i da se izvanjava što kasno šalje zadaću.

Naši najugroženiji učenici su učenici prvih i devetih razreda. Malim maturantima je uskraćeno da provedu svoje zadnje dane u školskim klupama. Ponosni smo na sve njih. Prilagodili su se vremenu, bili vrijedni i uz pomoć svoje nastavnice Aide Cerić snimili Muzičko-obrazovni film te osmislislili svoju viralnu ekskurziju.

Naši prvačići su u vrijeme učenja slova koje svi pamtimo kako smo prateći linije savladavali slova ostali uskraćeni učiteljicinih ohrabrenja i da ih pomiluje po kosi.

Učiteljica prvog razreda, Hibka Dizdar, ističe: „Ispočetka učenja na daljinu postojala je sumnja kako će to sve izgledati, ali poslije sedmicu dana riješili smo sve nejasnoće i nastava se mogla realizovati po planu i programu. Povratna informacija od roditelja je iznad očekivanja i većina je vrijedno radila sa svojom djecom i redovno slala njihove radove na uvid. Saradnja i timski rad kolegica je bila prisutna od samih početaka, te smo zajedničkim snagama osmišljavale i slale materijale učenicima. Iako smo se uglavnom dobro snašli u ovoj vanrednoj situaciji nije kao u učionici, nema komunikacije sa učenicima, nema njihovih malih glavica i pogleda koji dosta govore. Nedostaju dječiji nestašluci, smijeh i žamor u učionici. U učionici znam kome treba nešto ponovo objasniti, kome na drugi način pristupiti, kome treba više vremena da shvati, da prepiše, kome treba razgovor…“.

U vanrednom vremenu smo priredili Dan škole koji je organizovala direktorica škole Selvedina Fazlagić i nastavnica Vernesa Manov koja je u okviru obilježavanja Dana škole pod pandemijskim okolnostima organizirala i realizovala radijske i multimedijalne sadržaje.

Privodimo kraju ovu školsku godinu i svi smo poprilično umorni, nemamo radno vrijeme i zvuk telefona nas obavještava da smo onlineškola. Ali ustrajavamo, jer smo izabrali najplemenitiji poziv na svijetu. Mi smo ti koji pločamo put budućim generacijama. Učimo ih osnovnom znanju koje će im poslužiti kao temelj u svemu što čine i rade. Na nama je velika odgovornost i svi dajemo sve od sebe, i još više nego što smo mislili da možemo. Ovdje se začinje preciznost noža , sutra budućeg hirurga; učitelja koji treba naučiti budućeg učitelja da nikad, baš nikad ne može biti „kuča“; osnove budućih građevinara, mašinaca, inženjera…

Svi smo složni u jednom, da ćemo neke lekcije ponoviti u narednoj školskoj godini i svi se nadamo da ćemo narednu školsku godinu realizovati u nama jedinom prirodnom okruženju, školskoj ustanovi.