Sjedim u hladu tužnog bagrema štono granama suhu i ispucalu ilovaču dodiruje dok pogled luta na prizorima usnulog sela. Izbjegavajući uzavrele zrake sunca, pomjeram se u nadi da ću vidjeti nekog neočekivanog prolaznika koji hitrim korakom podiže prašinu sa usamljene seoske staze. Rukama dodirujem krilo šaputom govoreći: „Ah, taj laptop... Dokle će moje krilo podsjećati na vreli saharski pijesak? Nazire li se kraj ovoj čudnovatoj pandemiji? “ Još odmaram u sjeni razgranate krošnje. Upravo čujem već poznati zvuk obavještenja koji upućuje na novi zadatak. Uzimam laptop stavljajući ga na tek odahnulo krilo.
Često se zapitam šta označava taj apstraktni, nedoukučivi pojam „online-nastava “? Da li je ovaj pojam uopće nedokučiv, ako se naša svakodnevnica svodila na život u skladu sa „online-nastavom “?
Odgovore na ova pitanja teško je precizirati i kreirati pravu definiciju, ali, ukoliko je neophodno izvesti definiciju pomenutog pojma, rekao bih da je to neuobičajeni odgojno-obrazovni ciklus, kojeg kao takvog na identičan način ne shvata svako od učenika. Iz sopstvene tačke gledišta, učeničke perspektive (perspktive srednjoškolca), također bih izjavio da online-nastava zasigurno posjeduje svoje prednosti i mane, ali ukoliko se retrospektivno vratimo u vrijeme kada smo dane provodili sjedeći u školskim klupama, svi ćemo se složiti da i takav odgojno-obrazovni sistem ima sopstvene prednosti i mane. Postavljaju se pitanja: kako je moguće zaključiti koji je odgojno-obrazovni „ način“ bolji ako se može uspostaviti relacija ekvivalencije između uobičajene nastave u školskim zgradama i „online-nastave “?
Svaka individua će zastupati svoj lični stav. To je sasvim uobičajeno i opravdano konvencijom o ljudskim pravima (sloboda govora, sloboda zastupanja sopstvenog stava, sloboda LIČNOSTI). U svakom životnom postupku čovjek nazire prednosti i mane. Brzo uočavanje prednosti i mana omogućava čovjeku da prepozna ono što ne razara, nego pak unaprjeđuje njegovu ličnost, jer unaprjeđenjem ličnosti sežemo u visine nedostižne onima koji nisu razvili kritičnost onda kada je to bilo potrebno, a online-nastava je upravo nenametjivo podstakla kritičnost kod mladih ljudi. Često čujemo dvije fraze: „Za mene je online-nastava dobra zato što... ili za mene je online-nastava loša zato što...“. U ove dvije rečenice se krije iskra kritičnosti razvijena tokom „online-nastave“, a koja će kao takva zasigurno rezultirati te svoje pravo lice pokazati u budućnosti mladih ljudi.
Iako su svi učenici, saučesnici online sistema obrazovanja, u jednom trenutku podklekli pred valom mnogih zadataka koji su u ovakvoj situaciji izgledali (hiperbolizirano rečeno) kao lava koja proždire sve što se nađe pred njom, složio bih se s tim da je „ online-nastava “ cjeloživotno iskustvo koje je nastalo kao rezultat udruženih snaga profesora (nastavnika), ostalih uposlenika obrazovnog sistema i učenika. Trud profesora i njihovo suočavanje sa „problemom“ online-nastave zaslužuje divljenje, ali poseban akcenat bih stavio na udio učenika tokom razvoja ovakvog, kako je već pomenuto, cjeloživotnog iskustva. Učenici su, između ostalog, imali priliku biti svoji „lični profesori “ i „učenici “ te na taj način su uspjeli spoznati sebe u očima profesora. Možda je „online-nastava “ omogućila mnogima da mijenjaju svoje eventualne nedostatke. Učenici imaju priliku spoznati sebe u očima profesora isključivo tokom iskustvenog ciklusa pod čudnovatim nazivom „online-nastava “. Može se izvesti zaključak da čovjek može biti svoj najbolji učitelj.
Suočavanje sa mjerama prevencije koje su regulirale nemogućnost izlaska osobama mlađim od 18 godina rezultovalo je „preliminarnim“ razočaranjem i mladi su zastupali stav da je to nemoguće izdržati. Da je to bilo zaista moguće, pokazalo je vrijeme – istrajnost mladih se objelodanila. Vrijeme tokom zabrane izlaska mlađima od 18 godina otvorilo je širok spektar radnji te povratak tradicionalnom načinu življenja osoba naše dobi. Mnoge društvene igre otrgnute su od zaborava i svako od nas treba biti na to ponosan. Ponavljam: „društvene...“. Zaista, postali smo društveniji i bliži sa svojim najmilijima. Čovjek je društveno biće. Ova činjenica je neopoziva, to je tako te nikako drugačije ne može biti. To je urođena osobina čovjeka, ali svjedoci smo da je ta stečena osobina bila u neku ruku zapostavljena, dok kao razlog često navodimo pojavu informacijskih tehnologija i nezamislivost života bez istih. Iako je osnovno sredstvo, odnosno posrednik između profesora i učenika bio laptop, mobitel; učenici, umorni od zadaća i nastavnih materijala, nisu bili u mogućnosti da rekreaciju pronalaze na informacijskim tehnološkim sredstvima, te je to razlog zašto smo za vrijeme pandemije postali dostojanstveni tako odgovornog naziva ČOVJEK.
Citirat ću Aristotelove riječi: „Korijeni učenja su gorki, ali su plodovi satki. “
Da, koliko je samo mudrosti, univerzalnosti, neprevaziđenosti satkano u ovim Aristotelovim riječima. Rado bih varirao ovu Aristotelovu mudrost i rekao: „Ma koliko korijeni učenja bili gorki, njegovi plodovi će biti sve slađi.“ Pandemija Corona virusa nam je uspjela otvoriti mnoge vidike, uspjeli smo spoznati istinske životne vrijednosti, a sada je pravo vrijeme za njegovanje istih. Budimo odgovorni i savjesni građani!