Nekada je toliko teško da ne znate odakle početi i kako formulisati svoje misli i osjećanja.Ne znate kako reći ono što osjećate a da drugi razumiju i suosjećaju sa vama.Mada, ovdje se ne treba pretjerano truditi da izazovemo suosjećanje jer svi smo u istom trenutku bili u potpuno istom problemu.
Online nastava?
Da mi ie neko to samo pomenuo prije ove situacije koja nas je zadesila, mozda bih se nasmijala i samo nastavila dalje ili bih postavila vjerovatno jedino logično pitanje: "Da li si ti normalan"? Prosto, sam pojam online nastave predstavljao mi je nešto nepoznato, nenormalno i apsolutno nemoguće da se izvede u našoj zemlji.
A i zašto bi kad mi imamo potpuno funkcionalne školske ustanove, zar ne?
Međutim, život je odlučan da nam po ko zna koji put pokaže i dokaže da nismo upravu, da griješimo i da je sve "neizvodljivo" ipak izvodljivo i to poprilicno uspjesno.
Vjerovatno je za to pronašao najgori način a to je bolest, međutim to sada nije tema.
Ja želim da vam u ovom radu predočim svoje iskustvo vezano za pohađanje nastave online putem.
Pa, kao što sam rekla, za mene i sam taj pojam bio poprilično nepoznat i jednostavno neprirodan.
Međutim, odjednom, kao u snu, kao u filmu o apokalipsi na ulicama nema više ljudi, svi smo u kućama, ako idemo negdje nosimo maske a škole na koje smo se toliko žalili -zatvorene su.I ne samo da su zatvorene nego ne znamo ni kada ćemo ponovo tu doći i nastaviti voditi normalan život.
Naravno, kao i mnogim tinejdžerima, tako se i meni prije ove situacije zatvaranje škola činilo kao nešto sjajno, ono što svi učenici , htjeli to priznati ili ne, žele.
I da, standardni vid nastave je obustavljen.
Međutim, tada dolazi oni što je sve mohe drugare a vjerujem i naše profesore zbunilo i na neki način opteretilo.
Sjećam se, jedne veceri moja razredna nam je na messenger grupu poslala kod sa kojim trebamo pristupiti platformi naše škole, svi, što prije.Nastava počinje i nema vremena! Sada mi je smiješno kada se toga prisjetim, koliko sam puta pokušavala ući na stranicu i svaki put bih nešto zeznula, koliko smo svi bili pogubljeni i samo smo se žalili jedni drugima.Kucala sam svoje ime, prezime i lozinku bezbroj puta i nervirala se dok napokon nisam pristupila toj famoznoj platformi koju ću pamtiti do kraja života.
Prošlo je par dana od našeg prvog pristupa na stranicu i došlo je vrijeme za početak nastave.
Tada nastaje opšti haos.I da, kada kažem haos uopste ne preuveličavam.
Na mail počinje da mi pristiže bezbroj obavijesti o novim lekcijama, novim zadaćama i testovima.
Činilo mi se kao da su sve te nastavne jedinice poput kiše počele da padaju iz nebesa i činilo se kao da će me ugušiti.
Nisam znala gdje ću prije a ništa nije bilo kao u standardnom načinu pohadjanja nastave.
Po cijeli dan u rukama držim mobitel ili laptop i samo provjeravam da li je neki profesor postavio nešto novo na platformu da ne bih slučajno promašila ili zaboravila.
Shvaticete da je meni bilo još teze jer je moja dioptrija -5.
Međutim sad, kada sam se već relativno privikla na sve ovo, najveći problem predstavljala mi je izrada testova.
Nemoguće je opisati taj nivo nerviranjaci stresa kohu sam ja preživljavala radeći neki test.
Dakle, imate naprimjer deset minuta za izradu testa od deser pitanja.To je dovoljno vremena s obzirom da su pitanja formulisana tako da se na njih odgovara sa – tačno ili netačno.
Međutim, slab internet ili preooterećenje stranice barem je jednom svakoga od nas dovelo do toga da budemo kako ja to volim reci "izbačeni" sa stranice.
Da, izbačeni, poput đubreta.
A kada vam se to desi, onda se ne možete vratiti nazad na stranicu jer je – "vaše dragocjeno vrijeme isteklo, pokušajte neki drugi put". Da, to me je najviše stresiralo jer smo uvijek trazili načine da dobijemo ocjenu ako nismo radili test a kod onih malo strožijih profesora o mogucnosti da tu ocjenu nadoknadimo nije bilo ni govora.
Ali, ima ova online nastava i svoju lijepu stranu, naravno, nisam ja jedna od onih što samo kudi i nikada ništa lijepo ne kaže.
Naprotiv, smatram da nas je prvenstveno cjelokupna situacija učinila boljim ljudima i da smo shvatili koliko zapravo možemo.
Evo, ja nisam mogla ni zamisliti da se u našoj zemlji može bukvalno preko noći uspostaviti ovaj vid nastave i to da svi budemo prisutni i bez nekih ogromnih problema dobijamo ocjene. Međutim i to se desilo, svi profesori, mladji i stariji, svi ucenici, oni koji bolje barataju tehnologijom i oni koji nisu bas strucni u tome, svi smo bili tu, na istom mjestu u isto vrijeme.Čini mi se se da nikada složniji i odlučniji da prevaziđemo neki problem nismo bili.
Profesorima nista nije jasno, nama ništa nije jasno.
Svi smo u istom problemu, i idemo da pomognemo jedni drugima koliko god možemo.
I zaista je tako bilo, iskušali smo sami sebe na neki način, pomjerili smo granjce naših sposobnosti i naučili da nikada ali nikada ne potcjenjujemo ni sebe ni ljude oko sebe.
Potrebna nam je nekada ovakva lekcija od najboljeg učitelja da shvatimo koliko možemo, koliko daleko možemo da idemo i da je nemogućnost da uradimo nešto zapravo samo u našim glavama koje se nisu srele sa istinskim problemom.
Pitate se koje taj najbolji učitelj kog sam pomenula?
Reći ću jednu riječ-život.
Da, on taj koji se igra sa nama kak mačka sa mišem odlučio je da pred nas stavi ozbiljnu barikadu i natjera nas, na nimalo lijep način da sazrijemo, da iskušamo svoje sposobnosti i nivo izdržljivosti.
I znate šta? Ja mislim da smo svi mi, skupa uspjeli prevazici ovaj problem, da smo pogledali problem u oči, nasmješili mu se i rekli: "Nisi jači od nas".
I nije, niko nije jači od nas kad smo zajedno.
A ja sada idem da radim test, preko online nastave.