Sve se ovo izdešavalo jako brzo. Ekspanzijom virusa COVID-19 na našim prostorima sve je postalo ubrzano. Virus se širio brzo i ljudi su se sve više distancirali jedni od drugih. Ta obaveza distanciranja dovela je do prekida nastave i zatvaranja škola. Odjednom su školski hodnici postali bez vesele dječije graje, bez veselih dječijih osmijeha. Školske klupe smo zamijenili radnim stolovima u svojim sobama, a nerijetko i trepezarijskim stolom zbog nedostatka prostora i tako“ blokirali“pristup kuhinji drugim članovima porodice. Kako većini učenika i nastavnika ne bi propala školska godina, moralo se brzo i efektivno razmišljati. Odlučeno je da ćemo imati online nastavu.
Prva pomisao na online nastavu meni je bila zanimljiva iz razloga što volim internet, informatiku, tehnologiju. Bilo mi je interesantno jer sam među prvima razumio aplikacije koje nam služe kao radne platforme. Toliko sam bio zainteresovan za online nastavu da sam rado pomagao mami kada ona nešto ne bi znala, a trebala se pripremiti za nastavu. U našoj kući je bilo zanimljivo jer smo u isto vrijeme imali nastavu, mama kao nastavnik, a ja kao učenik. Strogo smo zatvarali sva vrata da ne bismo ometali jedno drugo. Mama mi je govorila kroz šalu da joj treba pomoć nekog ko je rođen u vrijeme tehnologije, a ne u vrijeme kada je bilo moguće pogledati samo jedan crtani film na TV-u, i to uvečer, pred sami dnevnik. A sad, u slobodno vrijeme bih istraživao različite aplikacije i softvere koje bi mogle biti od koristi, ili meni ili nekome u porodici, za lakši online rad. Sve više sam uviđao dostignuća informatičke znanosti. Svoje vještine u izradi raznih materijala, postera, prezentacija, eseja sam sve više razrađivao i bivale su bolje, kvalitetnije, zanimljivije. Internet je preplavio moje vrijeme i sve druge navike i obaveze bile su potisnute, i pomalo zanemarene. Pomagao sam i mlađem bratu da se što bolje snađe sa online nastavom.
Međutim, moja velika želja za informatikom, za tim virtualnim svijetom postala je nešto što me poprilično tišti, što bih mijenjao s nečim drugim. Naravno, sa povratkom u školske klupe. Deveti sam razred i stojim na raskršću koju srednju školu upisati. Pitam se da li ću u taj novi početak krenuti online. Ne, ne želim. Nedostaje mi pravo odgovaranje jer je školska godina pri kraju i treba dobiti dobre ocjene. Počinje mi faliti neka „učenička“ sloboda i atmosfera koja samo može biti u pravoj učionici, sa klupama i stolicama, i velikom zelenom tablom. Monotonija je uzela maha, ali uspijevam se i dalje iz nje, bar djelimično, izvlačiti. Sve stvari i poslove po kući obavljao sam „spretnije“ i brže. U ovom periodu razumio sam pedagogiju i psihologiju, i djece i odraslih. Kroz online nastavu shvatio sam povezanost između znanja i odgovornosti. Da bih imao odgovornost, moram imati znanje, a odgovornost se stječe znanjem. Također, kroz online nastavu sam bolje uvidio da je sve više onih koji do željenih rezultata žele doći preko tuđih leđa, ili nesavjesnim metodama. Nažalost.
Odjednom sam zaželio dvije želje: da se mi, učenici, vratimo u školske klupe ili da raspust počne prije. Razmišljao sam kako bi bilo da sa društvom iz razreda odem na veliki odmor. Uh, to mi zaista nedostaje. Svo ovo vrijeme „neke skučenosti i zatvorenosti“ falilo mi je moje društvo iz škole. Iznad mene je velika vrućina. Zagušljivo je. Jedino bih se mogao rashladiti u hladu velike lipe koja neumorno stoji kao budni čuvar u dvorištu moje škole. Baš tu, sa svojim prijateljima iz šolske klupe. Želim da se bar na koji dan vratim u školu. Ako se sad ne vratim, škola „Harmani 1“ će morati biti dio sjećanja i nastava u njoj, i sve što je dolazilo s njom, prvi školski počeci, druženja na hodnicima, u dvorištu, i nezaboravljene atmosfere kada bismo trebali neki predmet odgovarati. Nekad mi se učini da sanjam, da ću opet igrati tjelesni na školskom igralištu, da ćemo opet mi, jarani iz devetog ce“ pričati i smijati se u hladu školske lipe, da ćemo se penjati i spuštati stepenicama kojima smo učinili prve đačke korake, tražeći kabinete dragih i manje dragih školskih predmeta, da će školsko zvono nekome označiti radost. Želim da mi ove želje već sutra postanu stvarnost.