Dok je svijet bio u zabludama straha i nemira, sve se polahko svodilo na monitor ispred mene i ovih par gigabajta postalo je dovoljno za nastavak moje čitave edukacije. Imam samo četrnaest godina, a uviđam da je svijetom neprimijetno preovladala virtuelna i tehnološka komunikacija više nego ikad do sad, a isto tako neprimijetno i sam sam se uklopio u njega, postajući mašina koja non-stop i po 8 sati provodi vrijeme gledajući u mirni računar ispred sebe. Biološkog rata, koji se odvijao pred nama, bio sam svjestan, međutim ovaj koji se odvijao između jedne osobe i niza komandi i binarnih brojeva, bio mi je potpuno nepoznat.
Većina ljudi nije bila oduševljena idejom o online nastavi, međutim kako je to bila jedina opcija kao i naredba, morali smo je ispoštovati. Negodovanje je krenulo kad je broj negativnih osobina ove ideje premašio broj pozitivnih. Pozitivna stvar bila je u tome što nismo gubili časove te ih nismo morali nadoknađivati u ljetnim, vrućim danima, i to je bilo otprilike to, dok je negativnih osobina bilo i više nego dovoljno za odbacivanje i same pomisli na ovakav sistem rada. Zdravlje svih nas, koliko je bilo sačuvano i preventirano od samog virusa, toliko je bilo izloženo drugim nuspojavama, kao što je bila stalna izloženost gledanju u računar, kao i sama radijacija, naravno u malim, ali prisutnim količinama. Edukacija koju sam dobijao, na određene načine bila je upitna, a razlog je bio jednostavan, sposobnost učeničkog prepisivanja ili besmislenost određenih predavanja. Ono što je bilo najgore je bila količina vremena koju sam provodio obavljajući zadatke i radeći zadaće, a koja je bila uduplana, za razliku od one koju bih imao da sam vrijeme regularno provodio u školskim klupama. Zadacima nikad nije bilo kraja i taman kada bih i pomislio da je konačno gotovo, email bi me „prijatno“ obavijestio da imam još nešto za uraditi. Još jedna od mana bila je i sama dužina trajanja časova, pa pored toga što se nastava odvijala do dva sata svakog dana, moramo sa njom nastaviti sve do sredine juna, što je poprilično zamorno.
Razumijevanja od strane nastavnika, a često i roditelja je bilo malo i velika većina mojih vršnjaka je stalno bila pod pritiskom, da li od samog neznanja u kojem smo se nalazili, od manjka educiranja ili pritiska od situacije u kojoj se svijet nalazio. Šta god da je bilo, razumijevanja nastavnika prema učenicima bilo je minimalno i izazivalo je brojne nesuglasice i neispravnosti u radu koje će sigurno uticati na nas poslije. Međutim, pored ovih mrzovoljnih nastavnika, koje sam spomenuo ranije, ima i onih koji su sretni što nas čuju i što možemo razgovarati. Prve časove smo i proveli tako, raspitujući se jedni za druge, sretni što smo uspjeli bar na neki način uspostaviti komunikaciju i biti na jednom mjestu. Tada uključiti kamere bila je izvanredna stvar, a sređivanje je bilo obući duksericu preko pidžame i počešljati kosu. Tako je i bilo prve sedmice, kada je uzbuđenje nadvladavalo želju za učenjem, a ipak lijenost želju za dovođenjem u potpuni red. Već nakon druge sedmice to uzbuđenje je opalo, kamere se više nisu uključivale, a dukserice su zamijenili deke i prekrivači. Potpuna neodgovornost učenika prema radu bila je prisutnija sad više nego ikada. Jednim dijelom znao sam da sam sam krivi za činjenicu sa koliko ću znanja izaći iz ove situacije, ali ne mogu ni reći da i odrasli, koji se pronalaze u tom svom odvojenom svijetu, nisu znali, pa bar ni da nisu mogli pretpostaviti da će prepisivanje i lažne informacije biti prisutne u ovakvom vidu nastave. Zbog načina na koje smo mogli prepisivati i izvoditi sve naše trikove i male manipulacije uživo, bilo je sigurno da će se tako nastaviti, pogotovo u trenucima kad nas ne mogu ni vidjeti i kada se mogu osloniti samo na naš glas koji ih je trebao voditi kao štap slijepca u potpunom mraku.
Znam da ni njima nije bilo lahko, niti jednostavno, možda ni mi nismo posjedovali tu dozu razumijevanja za njih, nisu svi znali šta prolaze i šta sve rade, ali ja jesam, imao sam jednu od njih u svojoj kući. Tek kasnije su i ostali shvatili i saznali šta je sve bilo potrebno kako bi se odvio jedan „normalan“ čas, iako moram priznat da to nisu poštovali ni svi nastavnici, neki su jednostavno bili nezainteresovani za ovaj vid nastave, jer su i sami uvidjeli da koristi od ovoga neće biti, neki su i pored toga pokušavali napraviti ovu nastavu zabavnom, ali ono što su i jedni i drugi uspjeli, jeste da su je na svoj način učinili nezaboravnom. Još uvijek ni sami nismo svjesni da će za nekoliko godina, ovih par mjeseci odsustva iz škole predstavljati ključnu stvar u igri našeg obrazovanja i formiranja u savjesne ljude. Ovo vrijeme podsjeća me na priče mojih roditelja i na generacije koje su odrastale u ratu. Mislim da će i nama faliti neki djelići kako bismo bili u mogućnosti sastaviti čitavu slagalicu.
Usprkos svom negodovanju, ono čega nismo bili svjesni jeste da nas je i ovaj oblik edukacije zabavljao na izvjestan način i da bi bez nje dani bili prazni. Međutim, u ljudskoj prirodi je da ne znamo cijeniti ono što imamo, baš kao što nismo znali cijeniti sve ono što smo imali prije pa smo ga, upravo na ovakav način izgubili. Ovako smo bar svi zajedno i ohrabreni smo jedni drugima, bez obzira na kakav način, podrška smo jedni drugima u teškim danima koji još nisu gotovi, ali ni mi, baš kao ni ovaj virus, nismo umorni, spremni smo nastaviti raditi za naše i svačije bolje sutra.