Ujutro se budi šutljiv, posve miran i opušten. Oči mu lutaju po praznoj sobi koja odiše mirisom vlage. Njegovo izmučeno sjećanje stišava se do trenutka kada prodorni zvuk udara u zidove zamračene sobe. Tijelo je već naučeno na ustajanje u ranim jutarnjim satima, a alarm od tada samo predstavljao podsjetnik šta raditi dalje. Mladalačko lice odavalo je već pokoju boru prouzrokovanu stresom i napetošću, a duboki tamni podočnjaci bili su rezultat neprespavanih noći. U glavi su se neprestano ponavljale iste slike koje su već odavno kružile u svim kućama, prikazivane putem velikih ili malih televizijskih ekrana, mobilnih telefona i bilo kakvog uređaja koji je mogao prenijeti različite vijest. Svijet je bio zavučen u crnilo nemira, a i sam se počeo gušiti u ljudskim greškama koje su bile prikazivane kao uspjeh pojedinaca.
Paleći laptop, po Bog zna koji put u ovom mjesecu, čuo je poznat glas kako objašnjava novu lekciju koja je bila planirana. Ne shvatajući ni sam zašto ovo već ne može da dođe kraju, prepustio se razmišljanju, te su mu misli odlutale daleko od predviđenog učenja algebre i binoma. Prošlo je skoro dva mjeseca otkako je škola bila zatvorena, sve je stalo, ekonomija se urušavala, a svijet bio opterećen sa toliko problema. Migranti su preplavili ulice kojima je harao strašan virus čekajući svoje sljedeće žrtve koje su nesvjesne svog stanja prenosili bolest dalje. Rat je postao uobičajena pojava koju niko nije zaustavljao, a umiranje je bilo značajno samo u historijskim knjigama, kao da oni koji su to radili nisu znali da prave historiju i po svojim djelima i radnjama biraju riječi koje će se nalaziti u istim tim udžbenicima. A historija tada postaje opasna, postaje materijal za manipulaciju kojoj nema granica. I nakon svega, šta je zapravo historija? U svijetu je bilo toliko više problema od toga da li će škola nastaviti sa radom ili ne, a evo ipak, on je bio prisutan, međutim, koliko je zapravo on bio tu, koliko je iko bio tu?! Prisutan svojim mislima posvećenim zadacima koji su bili redovno rađeni ili samo prisutno zapisan na papiru?! Koliko je učenika samo slijepo sjedilo pred računarima, a zapravo bilo posvećeno nečemu drugom?! Zašto niko nije vidio rupu u sistemu, ili su se samo pravili da je ne vide zbog procedure koja bi slijedila poslije?! I tako, kako se činilo u kratkom vremenu, časovi su prolazili, a pitanja su ostajala, činilo mu se kao da im nikad nije bilo kraja. Besmislenost svega toga nije mu ulazila u glavu kao ni znanje koje je trebao dobijati iz ovakvog oblika rada. Neki su bili zadovoljni svim onim što se odvijalo. Prepisivanje je bilo mačiji kašalj, dobiti veću ocjenu znatno lakše, a nastavnici nikad nisu bili zadovoljniji. Ukratko, znao je da su sve ocjene kao i znanje lažno i tako bi mu u glavu dolazilo još pitanja. Šta će biti kasnije, kada mu upravo to znanje bude potrebno, da li će svakome nedostajati dio koji su preskočili? I ma koliko na momente moglo izgledati suludo, sistem je zapravo istinit, u svim isprepletenim mrežama postaje nepredvidljiv, ali ipak stvaran i istinit. Da li će zaboraviti na dijelove koje nisu usvojili, da li će se progledati kroz prste zbog toga što su upravo bili ovakva generacija, na svoj način ograđena od svega onoga što su zapravo trebali dobiti? Da li će tada uočiti da jedini pristup baca pravo svjetlo na mnoge događaje koji su se, obično činili slučajnim i nasumičnim brzacima, ili će se tek kasnije otkriti, da se zapravo radi o brižljivo isplaniranim koordinatama koje omeđuju podzemni tok ljudske civilizacije i svega onoga što nas čini jedinstvenima, tok koji ako se nastavi ovim putem laži i spletki kojih nisu ni svjesni, dovodi do potpunog nestanka bilo kakvog uređenja na Zemlji? Nisu imali mogućnost prestati, kao ni buniti se, nastavili su biti lutke koje su se uklapale u njihovoj velikoj igri. I tačno kada bi i pomislili da su korak do saznanja istine i nečega značajnog, sve bi ponovo palo u vodu i istina bi opet djelova toliko daleko u tamnom tunelu. Kad bi se samo sjetili sami biti svjetlo u tom istom tunelu, stvari bi izašle na vidjelo.
Nastava je bila zamorna, a oči su se pod težinom same zaklapale. Zadnje riječi koje bi često čuo, bile su posvećene lekciji o kojoj su pričali, međutim od tog trenutka pa na dalje, on je bio u novom svijetu, konačno pronalazeći vrijeme za odmor. Možda za to nije bilo pravo vrijeme, ali da li je ikada bilo pravo vrijeme za nešto. Da li je vrijeme kao određen pojam uopće postojalo? To više nije bilo važno, u ovom trenutku više ništa nije bilo važno, jedino što je postalo značajno jeste živjeti u trenutku, jer ono što su do sada naučili je da je život nepredvidljiv i da se za puki tren sve može promijeniti, a živjeti život punim plućima, bila je jedina prava opcija.