Život mnogi pokušavaju predstaviti kao dječiju igraonicu - šarolikost, prepreke, tobogani, dječija radost što svima ispunjuje srce, ali zapravo kada pogledamo to i jeste. Naš život je mnogo šaren. Nekada težak i bolan. Ponekad sretan i neopisiv. Prepreke u igraonici predstavljale bi naša iskušenja, tobogan nam kazuje zapravo koliko brzo padne sve što smo gradili i na kraju dječija radost - to su oni trenuci u kojima postižemo uspjeh. Naša sreća traje onoliko koliko i dječije igranje i onda se vratimo istom u globalu. Početkom ove godine svijet je zaprepastila vijest o mogućem ratu između najvećih sila današnjice i negdje u kraju čula se vijest kako se u jednom gradu u Kini pojavio virus korona. Niko tome nije predavao važnosti, čak smo strahovali da nam ne bude sudbina kao u Hirošimi i Nagasakiju, da se na nas ne obruše vidljiva atomska "stvorenja". I ne prođe mnogo vremena život stade u cijelome svijetu, ali ne zbog rata, nego zbog virusa i to onog koji je bio sputavana vijest. Svijet u trenutku stade gubeći bitku protiv nevidljivog neprijatelja. Mnogi zavađeni se ujediniše da riješe ovaj problem. Tako i u mojoj zemlji stade život. Ja bijah osuđen na tugu, udaljiše me od moje školske klupe, prijatelja, profesora pa i civilizacije, jer kao maloljetna osoba nisam imao pravo napustiti svoj dom. Moja najveća tragedija bila je što je moju olovku zamjenila tastatura na računaru, a moju tablu zamjenio je monitor, i moj put do škole zamjenilo je nekoliko koraka do radnoga stola. Udaljen od prijatelja bolje reći od svega što se naziva civilizacija imao sam mnogo vremena za razmišljanje, za prisjećanje i, mogu slobodno reći, odražavalo me to sjećanje na moje prijatelje i naše provedene trenutke. U velikom svjetskom košmaru bili smo opterećeni svojim rastankom. Jedna misao nam nije davala mira - da li ćemo ponovo sjesti na kahvu i razgovarati o nekom novom književnom djelu, hoćemo li više igrati lopte, pa na kraju krajeva pitali smo se da li ćemo se više i družiti. Kroz školu slušali smo kako na zapadu postoji online nastava, kako je to savršeno, kako... I mi smo zapali u bezizlaznu situaciju gdje smo bili, mogu slobodno reći, "osuđeni" na online nastavu. Izdaleka, činilo nam se to nešto dobro, zanimljivo, pristupačnije za učenje, ali kada smo iskusili online nastavu poželjeli smo svoju klupu i svesku i svog profesora da nam na najbolji način koji poznaje prenese znanje. Moje iskustvo sa online nastavom, mogu reći slobodno, je katastrofalno i nadam se da će do početka nove školske godine ova pandemije biti riješena i da ćemo mi zasjesti u svoje klupe i sa svojim znanjem popravljati svjetsku situaciju. Ja kao i svaki učenik od početka svoga školovanja nisam vjerovao da ću, kako se dječijim rječnikom kaže - poželjeti školsku klupu. Ova situacija bila je dokaz da zapravo svijet nije onoliko velik i tako uvezan zaostao je začas. Jedno nevidljivo "biće" nanijelo je štetu u svim granama privrede, u obrazovanju koje je svakako u pojedinim predjelimo oskudno, na fizički razvoj, prije svega za djecu, jer prije ove pandemije slušali smo koliko su djeca zaostala fizički, a naravno i psihički. Brojni su slučajevi koji nam govore o tome kako ljudi ne mogu podnijeti zatvorenost i samoću. Ja kao učenik shvatio sam da nisam pridavao dovoljno značaja svojoj školi, bio sam iskreno govoreći nezadovoljan njome, a stekavši iskustvo online nastave shvatio sam da je škola nešto posebno. Kada sve ovo prođe i kada se budem prisjećao svega, navirat će mi sjećanja, ali ona najljepša bit će kada sam sjedio u školskoj klupi i bogatio se znanjem, zajedno sa svojim prijateljima. Jer, znanje koje ću ponijeti iz školske klupe nešto je najvrednije i moja vodilja na putu stasanja u zrelu i odgovornu ličnost.
