- Kazivahu dječaku: „Sunce ne može da voli kišu. Kiša je kivna na sunce.”
- „No, kako to da ipak postoji duga? Iz čega je ona postala?”, razmišljaše dječak.
- „Sunce i kiša se jedno drugom suprotstavljaše, još prije nego što je sve postalo.”
(Nađa Podrić, I.b, „Ljubav kao metamorfoza”)
Čujem zvuk kiše. Možda je tako bilo i onog posljednjeg dana kada sam čula zvuk boje. Sjedili su nasmiješeni i tužni, ćutljivi i bučni a oko njih onaj splet sozercanja vremenu koje juri. I kad su ruke pisale u očima se zrcalila končina koja želi doći. Obično dolaze riječi koje trebamo, više no što želimo. A u srcu se razgranalo čulo… Hoće li taj put preko pruge?
Frane, Velimir, Andrija i ja slovili smo o neprebolu onako u jednom dahu i mada se nizala rima mi smo proživljavali novelu. Pitam se, da nisu i u Londonu nekada bile ovakve kiše? Ako nekada umrem…
„Umrla sam za ljepotu, prikovana za grobnicu, dok je onaj, koji je svoj život položio za istinu čekao u susjednoj sobi. ’Zašto nisam uspio?’, – pitao je. ’Zbog ljepote’, – odgovorila sam dovoljno tiho da me čuje on i mahovina koja se prikrala u zid između nas.”
(Elena Radulović, II.b, „Tajanstvenost života”)
Evo ih, još jedan topot i meni nekako u podne noturno. Možda je to od smiraja one osame na trgu a možda me zove pobratimstvo lica u svemiru. Kako god, tada su boje potekle iz riječi i mirisa više nego od Klea. Od njega sam čula samo zvuk, samo ton, samo zvuk. Pa ako i jeste ab ovo ta ljuska je morala biti zvučna, u frekvenciji naših boja, bez želje da se žuta rasprši u raskoš, narandžasta u svijet. Bez želje da mi kapne zvuk u lokvi tog gonga i da molim riječ kad je već sve iska.
Nije Frane, nije… Dovoljna je bila tvoja jedna riječ i već smo ti prišli Andrija i ja.
Niko i nikada neće saznati šta su suđaje prorekle dalekog 11. ožujka 2020. godine prvorođenom strahu vremena od kristala.
Da li su mu prorekle srce u srži duše, ohrabrena čelična tijela i darova kucanje na vratima veličanstva? Da li su mu prorekle i to da će jednom postati čuveni pisac iako bude čuveni ljekar i dobrotvor nečuven pred svojom gordošću? Vračima ispunjena boja? Piano u zapeti i trima točkama pa dugi i uporni bas?
I da li su mu prorekle da će njegov roman postati misao stoljeća i životovorno i posthumno kada god to bilo, ako uopće bude?
Ali zato sa sigurnošću mogu reći da bi se on – da mu je itko i to bukvlno bilo tko rekao da će njegova refleksija, koju vi osjetite i prije nego ju pročitate, doživjeti kistoliku preobrazbu u more i to bukvalno širom svijeta – samo skromno, začuđeno i ironično nasmijao.
U jednom događaju života, koji svojom naravi govori da je epski, fabula se otima deskriptivnoj interpretaciji. Reći će on: „Ja sam unutrašnji monolog i samo me kao takvog prati! Ja sam tvoj digezis, usne su nam iste.”
Među nas tada je stupio novi učenjak, po svemu sudeći – životni.
„O strahu trebamo misliti kao o našem sagovorniku.”
(Maja Šljokić, I.a, „Strah kao koristan sagovornik”)
Onim dobrim tragom očuđenja on se otrgao stvarnosti i drhtao. Sjetivši se zašto je on očuđenje pobjegao je u svoju srž i tamo hrabro ustuknuo, a potom istupio. Onako sluđen, gledajući u jednu pa u drugu točku iste stvarnosti, drsko je zasvirao na radost pa ma kakav bio naredni dan. A onda, ako i dođe, tu neće biti pogleda ka nazad jer se bista okalila da postoji sada, da jeste.
„Poput stvorenja kojem je udahnuta duša, srebrno lice krije svoj umorni pogled iza gustih kulisa gdje ne prodiru ni najdublja snoviđenja. Nositi postojanje kroz oštrice vremena i nanovo zasjati je nedostignuti ideal ranjivih smrtnika. Oni znaju da takva moć pripada samo stanovnicima neba; pa opet, ona se u njima nanovo budi sa svakim novim trakom mjesečine koji dotakne ozeblo lice u noći.”
(Milica Savić, II.b, „Prateći mjesečev trag”)
Sa istim učenjakom u nekoliko nas, na našem hrastu u tihi pjev, čini mi se da samo još kosovi zvižduću.