Sasvim neočekivano i bez priprema u naš život ušunjala se online stvarnost. Niko od nas nije ni pomislio da se stvarni život može upakovati online. Posao, obrazovanje, kupovina pa i liječenje postade to u trenutku. I odjednom nekad samo usputna virtualnost postade čista realnost.
Sa prvim evidentiranim slučajem virusa korona u našoj zemlji zahuktavalo se i započinjanje jedne nove faze u životima sviju nas. Ustvari, niko nije živio online prije toga pa smo tako i mi u prosvjeti trebali preko noći naučiti šta je platforma, chat, teams, forms, one drive, app i mnoge druge riječi. Zapravo one su sad kreirale formu svakodnevnice i zamijenile sve dotad nam poznato iz nastavnog procesa. Iako svi odavno na raznim društvenim mrežama sakupljamo iskustva u komunikaciji putem istih, nova platforma za obrazovanje bila je sasvim drugačiji izazov. Iza nje skrivao se jedan potpuno novi beskonačni univerzum satkan od neotkrivenih tajni na temelju odgovornosti najprije prema mladim bićima, našim učenicima, pa onda i prema nama samima. Njihove znatiželjne oči bile su uprte upravo u nas, nastavnike. Već dovoljno izbezumljeni strahom koji je sobom nosila riječ korona činilo se da smo više traumatizirani novim online aktivnostima. Iako nesvjesni svoje žilavosti i snalažljivosti s dozom opreza i bojažljivim koracima spremali smo se da potrčimo. Našim vrijednim školarcima nije dugo trebalo da pametne glavice zasijaju poput najsjajnijih zvijezda u ljetnoj noći. Online novitet koji je bio nepoznanica odjednom se pretvorio u pravog drugara. Na dlanu nalik sočnoj jagodici nudio im je bezbroj mogućnosti da svoju kreativnost i fantastične ideje pretoče u živući dokaz osobne genijalnosti. Kroz ostvarivanje novih sad potpuno drugačijih zadataka postali su važni ili možda tek svjesni da su oduvijek to bili. Zapravo online nastava je postala maštovita igra bez granica koja je tmurne dane korone učinila centrom svih događanja i šansa da život bude pozitivan bez obzira na sve. Nebo je postalo granica. Kako učenici tako i nastavnici grabili su nova znanja, vještine. Grabili su nauku. Nestalo je one muke s početka. Ponosno smo stajali iza svake novonaučene lekcije i novog dokaza ovladavanja znanja i vještina. Oblak neizvjesnosti koji se nadvio bio nad svima u stvarnosti je samo na momenat zasjenio sunce. Ono je sad u punom sjaju obasjavalo online dane jedan za drugim čak i kad bi se kiša s neba spuštala. Tada bi još i kapljice sobom nosile neki poseban “bereket”, bereket u znanju.
Online stvarnost nije se više šunjala. Dignute glave marširala je u našim životima. I da u pravu ste, ako ste pomislili da jest, činila je to sasvim zasluženo. U trenutku kada je sve bilo neizvjesno i kada je veliki upitnik stajao iznad naših glava, online nastava kao neka dobra vila s čarobnim štapićem načinila je magiju i muku odjenula naukom.
I sve bi bilo savršeno da smo online rad mogli krunisati onim što odrastanje, obrazovanje i školovanje čini neponovljivim. Eh, a da su se samo vrijedne dječje ruke mogle u “kolo uhvatit”. Da su mogla tiha šaputanja stihove skladati u eho budućnosti. Ali to nije bilo moguće. U online formi to ne postoji. Mogli smo to izmaštati. Mogli smo to sanjati . Mogli smo naslikati, ali u online stvarnosti nismo to mogli doživjeti.
Ostaje nada da se možda kreira neki novi app obogaćen dimenzijom drugarstva, ko zna? Ali postoji ono što znam sa sigurnošću, ono što osjećam a to je vještački rođena distanca u svakom osmijehu, u oku što skriva potpuni sjaj naših mladih heroja. Osmotrite pažljivo! Primijetićete... Govorim istinu, zar ne?