Kažu da moja generacija živi online. Stalno smo prikopčani na neku društvenu mrežu. Telefoni su izgubili žice, no ljudi kao da su sad žicom spojeni telefonu. On, slobodan. Mi, za njega vezani. Pritom, koliko god bila priključena online svijetu, mogućnost da će mi život prisilno biti obustavljen i prenesen na pametne uređaje se nikad nije činila stvarnom. Pa, zašto bi se to ikad desilo? Ljudi cijene živu riječ, a slika osobe nikad neće zamijeniti pojavu iste. Ljepše mi je vidjeti ljude u ćelijama nego u pikselima. Isto tako, mogućnost da ću ikad htjeti da budem daleko od svog mobitela u principu nikad nije ni bila mogućnost. Sve do nedavno. Uistinu, nisam bila spremna za ono što je ova godina pripremila za nas.
Spajam situaciju sa ratnim stanjem. Strašna je, no, okruženi smo herojima, zdravstvenim radnicima. Da budem fer i korektna, u ovoj situaciji svi smo neka vrsta heroja. Heroj koji kupuje namirnice starijima, heroj koji ostaje kući te heroj koji se sjeti staviti masku kad to niko drugi ne uradi. Ne smijem izostaviti heroje zbog kojih sam uspješno završila prvu godinu svog srednjoškolskog obrazovanja, moje profesore. Ideja online škole nije mi bila odbojna, bar na prvu. Ko će da se žali što može da iz udobnosti svoje kuće da završi sve školske obaveze a da pritom na sebi ima i dekicu? Znate što kažu: „Svakog gosta tri dana dosta“. Online-nastava se činila sjajnom prva tri dana pozornog praćenja iste bez redovnog zezanja našeg razrednog klauna. Poslije tri dana čak i njegove fore su mi falile. Njegov mikrofon, međutim, većinu vremena je bio isključen. Mnogo puta smo htjeli utišati ili izgasiti zvuk našem drugu kada priča novi vic koji je čuo, ali sad, proklinjemo dan kada smo to poželjeli. Ne shvatam zašto smo to ikako poželjeli. Ljudi su veoma nezahvalni, shvatam, te nikad ne cijenimo stvari dok ih ne izgubimo. Izgubih i slobodu pa shvatih.
Nisu me kaznili roditelji nit sam išta loše uradila ali sam zaključana u kući. Kao najveći kriminalac koji je vezan za jedno mjesto. Zvučim previše pesimistično, no, petnaestogodišnjakinji kojoj je šesnaesti rođendan proslavljen u karantini nije sve sjajno. Istoj toj kojoj je brat iz daleke Amerike trebao doći za rođendan. Proslavih ga skromno, bez velike pobune. Najveće pobune su, ipak, u mojoj glavi. Njih ne dijelim, širim pozitivu. Unatoč tome što nam svi govore da ostanemo negativni.
Profesori se trude da nam ostane zanimljivo. Unose malo normale u trenutnoj nenormali za koju ne znamo koliko će dugo trajati. Oni, kao i mi, prisilno su se prilagodili digitalnoj školi. Često ljudi grde i vrijeđaju našu Bosnu i Hercegovinu zbog manjka modernizacije. A evo, ipak, naša Bosna i Hercegovina je ovu pandemiju dočekala spremna. Ponosna sam. Da izađem izvan okvira svoje persone te razmislim o dobrobiti svih ljudi u mojoj zemlji, čak bih i pojačala mjere koje su nam date. No, tinejdžer sam i često nerealno vidim i osjećam stvari. Pravilno smo postupili.
Fascinirala me promjena rada mnogih profesora. Koliko god to nekad htjela, ovaj put im ne mogu naći zamjerku. Predavači društvenih nauka sada su vrijeme provodili na kompjuteru, većinom na Microsoft PowerPoint aplikaciji. Vjerujem da su se mučili smišljajući zabavne načine na koje možemo usvojiti novo gradivo. Nisu nas iznevjerili. Nekad se žalim što se profesori ne mogu prilagoditi nama, te često na njih prebacim krivicu loše odrađenog testa. Ako ne na njih, onda na školski sistem moje države. Predmete ne mogu izbrojati na dvije ruke, uvijek mi nedostaje još koji prst. Ne fali znanje, tješim se. Ipak, čak i obrazovni sistem se mijenja. Gubim materijal za žalbe na račun ostalih, sad mogu da se žalim samo na sebe.
Moji profesori, kao i svi odrasli ljudi u mom životu, učili su me da gledam i dobro i loše u situaciji, te se tu ništa nije promijenilo. Još uvijek gledam i ying i yang, samo što uvijek pustim dobrom da prevlada. Online-nastava nije idealna, nit želim da ostanem pri njoj cijeli svoj život. No, naučila me da su ljudi užasno prilagodljiva bića. Što nam je dato, priloženo, izloženo, ako smo primorani, postat ćemo kameleon. Prilagodit ćemo se situaciji, boji situacije. Uklopit ćemo se. Naučila sam da volim živu riječ. Često sam klela žamor u hodnicima dok pokušavam pozorno paziti čas. Prije upisa u srednju školu, razmatrala sam opcije upisa u online srednju školu. Drago mi je da nisam. Često kažem da smo mi tinejdžeri novog, modernijeg doba, te da nam je potrebno što više modernizacije. Mislila sam da će online-nastava biti budućnost mene, pa i moje djece. Uvidjeh da pojavu profesora, predstavu profesora te stav profesora ne mogu zamijeniti kompjuterom. Ljudi ovog doba imaju tendenciju da mijenjaju ono što nije slomljeno, pokvareno. Ne želim da mijenjaju moju školsku klupu. Mala je, slatka, često neudobna ali meni je najljepša. Shvatih to tek nakon što je izgubih. Pišem vam sa svog radnog stola, iz svoje spavaće sobe, privremene učionice. Ova, moja privatna, učionica nije mi se mnogo dopala. Lijepa je, ne želim biti nezahvalna, no drago mi je da je samo privremena učionica. Jedva čekam vidjeti svoju školsku klupu, pa čak i svog najmržeg profesora. Jedva čekam čuti zvuk krede kako piše po tabli, žamor i smijeh učenika koji prolaze kroz pune hodnike moje škole. Ništa ih ne može zamijeniti, nijedan kompjuter, nijedna napredna tehnologija. Ne želim da ih išta zamijeni.
Ovim svojim, pomalo subjektivnim, izlaganjem htjedoh naglasiti važnost ljudi, te pojave istih. Riječi ljudi, te život tih istih riječi. Izložih vam da ne mrzim online-nastavu, te da sam zahvalna što smo imali alternativu. Izložih da, u moru nenormale, profesori su uspjeli unijeti malo normale u naš život. No, također izložih da se povratku školskoj klupi nikad više nisam radovala, te da ću se, od sad do kraja svog života, truditi da obrazovanje ne zamijeni nijedan kompjuter. Moje profesore nikad neće zamijeniti nijedna aplikacija. Privremeno im to mogu dopustiti, ali svoje obrazovanje ne želim predati online platformama. Dugujem izvinjenje sebi i profesorima za svaku kletvu/želju izgovorenu na mojoj prelijepoj školskoj klupi. Jednom poželih da čas pratim sa dekicom i jastukom, pa mi se to ostvari. Nije mi se svidjelo. Poželih, čak, i da školu pratim iz udobnosti svog kreveta. I to mi se ostvarilo, priznajem da mi se nimalo nije dopalo. Poželih i malo duži odmor, te sam ga dobila, a sad kletem i tu želju. Sad mi je jedina želja da se sve vrati u normalu, baš onako kako je bilo. Nadam se da će mi se ta želja što prije ispuniti.