Pizdarv, djeco! – ugledah na telefonu! Zašto je naša učiteljica napisala tako vulgarnu poruku!?
- Halo, učiteljice! Halo! Imate grešku! Molim vas, brišite poruku! – galamim ja.
- Hahaha! – smiju se roditelji na drugoj, isključivo roditeljskoj grupi.
Meni udara krv u obraze i zaista mi je žao naše učiteljice. Dovoljno je da je jedan roditelj vidio poruku sa greškom koju će prenijeti ostalima - to se i zbilo. A meni žao. I sama u familiji imam prosvejtare i znam koliko se muče, koliko naporno rade, znam da su oni heroji bez plašta. Nakon uloženog truda, sedmica neprospavanih noći, milion odgovorenih poruka, milijardu postavljenih lekcija, bilion ispravljenih zadaća – mislim da nakon svega nisu zaslužili podsmijeh.
- Hahaha! Pizdarv i tebi materina, učiteljice! – posebno je uporna Pašićka, jezikava zjalava majka u roditeljskoj grupi.
Već sam na granici da se izbrišem iz roditeljske grupe, ali mnogo važnih obavijesti pročitam tu, pa ipak odustajem. Roditelji nastavljaju svoje ismijavanje, ali ga dalje ne čitam.
- Džejlana, jesi li ispisala pisano slovo „R, r“?
Nakon Džejlaninog nerazumljivog mrmljanja ulazim joj u sobu. Ona na tabletu, udubila se u neku igricu.
- Nije „w“, Džejlana, nego „r“. Ako budeš i dalje dane provodila buljeći u to, uskoro ćemo morati ići „wogopedu“. Radi zadaću! Ne kasnije masnije, nego odmah! Ustaj!
Bezbroj ovakvih kontrola, nad Nadžom, Džejlanom. Umihana mi se vrti oko nogu.
- Mama, iskipi mlijeko! – vrišti Umihana.
Trčim do šporeta, gasim ringlu, brišem iskipjelo mlijeko. Dim ugljena se širi kuhinjom.
Pet do 12. Uskoro mi počinje smjena. Već na pola snage, trkom se oblačim, skidam gumicu sa kose i samo je ponovo stavljam na rukom popravljenu kosu. Bar sad nema mnogo ljudi na ulici, bar sad neću ići u školu Nadži koja se jednom prije korone vješto skrivala od mene po školskim hodnicima, očito izbjegavajući me. Kada smo stigle kući upitala sam je zašo me izbjegavala, ona će meni:
- Sve mame su se sredile i našminkale. Samo ti si došla čupava.
Ovaj put bih bila čak u lošijem izdanju od toga, ne mogavši stići sve od silnih obaveza, ali sakrivam lice maskom, stavljam kapuljaču na glavu da bih se sačuvala od kiše, tako da ne vjerujem da me neko može prepoznati. A i neću u školu. Samo ću pretrčati do auta, skoknuti do posla, odraditi ga polovično, jer je u ovom vremenu u kojem sam nastavnik i učitelj, majka, meteorolog, supruga, domaćica, za mene jednostavno vremenski neizvodljivo bolje obaviti poslove. Maksimum koji mogu da dam je svaki od ovih poslova obavljen napola, djelimično. Šta je tu je, vjerujem da je svim roditeljima, svim majkama tako, posebno onima koje su u radnom odnosu.
Dan za danom se nastavlja. Djeca rade neke kontrolne. Ne dozvoljavam da koriste knjigu kada sam prisutna. Kada nisam, zaista ne znam šta se dešava, da li i moja djeca varaju kao i mnoga druga.
- Halo! - zove me učiteljica. - Džejlana mi je na predmetu Bosanski jezik poslala zadaću iz predmeta Okolina.
- Sigurno je greška, učiteljice. Na poslu sam. Čim stugnem kući, ispravićemo to.
Stižem kući. Srećom, djevojčice su sredile dnevni boravak.
- Džejlana, jesi li uradila zadaću iz bosanskog!? - vičem ja.
- Ali, mama, danas nema bosanskog!
- Daj taj raspored! Vidiš li ša tu piše. Bosanski jezik je danas po resporedu, ali tebi očito ne. Brzo radi tu zadaću. I šalji! Uskoro će 21 sat. Ne možeš u pola noći slati. Učiteljica će umjesto one petice zaključiti četvrorku, a možda i trojku, ako tako nastaviš.
- Bože dragi, – mislim ja – moje dijete je pomiješalo predmete! Kako li je tek sa lekcijama!? Da li se išta naučilo za vrijeme ove virtuelne nastave!? Lijepa učionica.
Online nastava nekako ide. Bliži se i treći mjesec „onlajniranja“, „koroniranja“. Mislim da se polagano svi gubimo. Mogu samo zahvaliti Bogu da je sve iza nas, te se moliti da se više nikada ne ponovi. Najave da bi i jesen u učionicama mogla biti online mi uvlače strepnju u dušu. Nadam se da su pogrešne te crne prognoze.
Kraj je došao. Nastavnici nas na zajedničkoj grupi obavještavaju o zaključnim ocjenama. Koliko smo malo naučili, ocjene su začudo dobre. Ili je to inflacija uzela maha i pojela sve vrijednosti, pa je i vrijednost ocjena značajno opala, pa je sada petica ono što je nakada bila četvorka, ili možda trojka. Ocjene se redom saopštavaju za peti razred, koji, dakle, i mi roditelji pratimo. Neki zahvaljuju. Neki pritisću like, neki šalju na gore okrenuti palac u znak slaganja.
Već je kasno. Ostao je još nastavnik engleskog kojega čekamo da saopšti ocjene. Šalje ih. Pašićkino dijete ima četvorku. Svi pritišću like.Pašićka posla srednjak.
Nazvah je.
- Birani pretplatnik je trenutno nedostupan – reče mi automatska sekretarica.
Uzalud sam narednih pola sata pokušavala da je nazovem. Opšta je provala smijeha na roditeljakoj grupi. Nastavnici ništa ne reaguju valjda i sami shvatajući da je srednji prst poslan greškom.