Sjećam se da sam prvih dana marta bio uporan sa molbama prema Bogu i ostalim silama da se prekine škola, da i mi djeca imamo nekog hajra od korone. Kako mi se činilo, tada je “hajrovito” bilo samo gazdama Binga, Mercatora, Hoše…jer roditelji su kao sumanuti kupovali hranu.
I ne samo moji roditelji. Sa prozora sam gledao rijeku unezvjerenih mama i tata kako polupognuti nose teške cekere iz granapa, vireći u kese onih drugih. Strah ih valjda da su nešto zaboravili. I ja sam napravio svoj štek. Malo ulja u teglu, gutu tolet papira, maramicu soli, i malo detrdženta za suđe se nalazilo u mom dijelu plakara. I prije korone sam pravio štekove. Za slučaj da se zarati opet. Čuo sam da ničega u ratu nije bilo.
Malo, pomalo, sve se zatvaralo. Znao sam da će i škole.
Vijest sam dočekao ježeći se po leđima kao pred velike događaje. Bio sam presretan.
I s početka je stvarno sve bilo zanimljivo.
Danima nisam izlazio iz pidžame na opšte zgražanje ukućana, špajz je nakrcan hranom, nutele tegle tri, završavao sam obaveze na vrijeme, zanimljivi su mi bili naši video pozivi, kašnjenja slike ili tona su me zasmijavali, svakim danom smo bili sve čupaviji i nekako složniji.
Niko nije za sebe čuvao prečice za zadaće. Copy paste sa wikipedije, neko dobaci super link za geografiju, napola gotove eseje za Engleski jezik. Drugarstvo je proradilo i na kontrolnim zadacima. Iskreno, uživao sam i biti sam u kući.
Hajro i ja smo se dogovorili da ćemo svaki dan onlajn klanjati i moliti Boga da ne počne škola. Tako je bilo. U podne se javi Hajro, zajedno uzmemo abdest, i ja klanjam na peškiru jer postekije nemam. Gledamo se preko kamere. Bog nas je čuo, nema dileme.
Kad smo već imali dobru konekciju sa višim tijelima, bilo bi dobro da smo zamolili za manje zadaće. Kako je vrijeme proticalo, tako su nastavnici gomilali zadatke za poslije. Gubio se svaki smisao. Po cijeli dan sam nešto pisao ili crtao, slikao to i slao. Moram reći da neki nastavici do kraja nastave nisu savladali otvaranje priložene pošte. Iako nije popularno, reći ću i da neki nastavici pišu “da li” i “je li” skupa. Da nije bilo online nastave, mama mi to ne bi vjerovala.
Kakos u prolazili dani, sedmice…sve više vremena sam provodio na prozoru moje sobe. Pogledom sam pokrivao cijeli taj lijepi grbavički parkić gdje sam se kao mali igrao. Ljuljačke, vrteška, tobogan zjapili su sami. Ponekad bi komšije sjedile na klupama na propisanoj distanci i iz kesa vadili pivo. Što je kesa bila praznija, oni su bili glasniji. Jednu večer sam vidio čovjeka u bijelom napuhanom odjelu, sa velikom kacigom kako praši parkić iz nečeg što liči na mali vatrogasni aparat. Jeza me prošla.
Taj je prozor bio linija koju ne mogu preći. Sjećao sam se priča iz rata koje su mi pričali roditelji i šira porodica. Zamišljao sam da sam na tom prozoru kao na prvoj liniji. On (first) line. Svi su mi bili na nišanu. Niko nije mogao prići ulazu a da ga ne vidim. Tačno sam znao šta komšije kuhaju i švercaju li goste, iako je to zabranjeno. Mojim vizirima se ništa nije moglo sakriti. Posebno ne ono što se namjerava skriti, kao što je roditeljska svađa ili mamina tuga.
I poput pravog vojnika bio sam rastrgan između sve zahtjevnijih nastavnika, obaveza koje su mi isporučivali u obliku pošte, stalne svađa sa sestrom, raznih emikona od drugara koje nisam uvijek najbolje shvaćao, straže na prozoru i svih tih odnosa kojih sam odjednom postao svjestan. Više nisam uživao, počeo sam da se mučim.
Javio sam Hajri da prekidam klanjanje. Neka krene škola. Sutra neka krene. Samo da izađem, vrijeme je za off mood. Ako ostanem još koju sedmicu, koji dan, ostariću zauvijek.
Odmah ću imati 40 godina i sve te probleme koji mi evo kipe iz ušiju. Nisam spreman.
I više mi nije fora ovo onlajn. Poželio sam da gledam drugare u lice dok mi pričaju. Mnogo me zbunjuju emokoni. Je li se vama desilo da ne znate na chatu da li vam se neko smije ili ismijava?
Je li vam se desilo da o tome satima razmišljate?
Već zvučim kao četrdesetogodišnjak.
Damir prije korone bi jednostavno pitao.
Shut Down
Are you sure you want to shut down your computer now?
Dmn yeah!