"Mani se interneta, uzmi knjigu!", kaže svaki roditelj na svijetu. Tako svako dijete čuvši ovaj legendarni povik doživi „najgoru“ bol u duši, praćenu melodijom kolutanja očiju i tihog režanja. Listajući stranice udžbenika do određene lekcije, učenici iščekuju dan kada će se dogoditi čudesni preobrat školstva 21. stoljeća.
No, taj čudesni preobrat nije preobratio samo školstvo nego i živote svih nas učenika, učitelja i roditelja. Zapravo, nije se dogodio onako kako ga je većina zamišljala- ovaj put na najgori mogući način. Ožujak nam je, kao i svaki mjesec prije, donio normalan tijek nastave, iako su se vijesti o novonastalom virusu intenzivno širile. Ni u snu nismo pomislili da će dogoditi nešto što će nas spasiti od pomola navale testova. Jedna srijeda promijenila je sve. Vijest o zaustavljanju nastave na dva tjedna postala je naša glavna tema razgovora. Ta su se dva tjedna sasvim neočekivano petvorila u dva mjeseca. Taj neobični treći mjesec ipak je donio neku vrstu „prljave“ slobode, no što nam donosi naslov? Značenje riječi blues je tuga. Isto tako, ponavljanje istih taktova čini strukturu blues glazbe. Upravo zbog tog učestalog i žalosnog ponavljanja jednog te istog započinje razdoblje Corona
Blues-a.Vjerujem da je svatko od vas proživljavao ove povijesne dane na barem malo sličan način, zato ću ovu sasvim nesvakidašnju pričicu začiniti s par stihova pjesme ''Corona Blues'' jedne postYu grupe ''Zabranjeno izlaženje''.
Prvi dan.
Laptop je pripremljen, knjige i bilježnice donešene. Hah, pomislih da ću stvarno zapisivati nešto u bilježnicu. Otvorih mail, uđoh u platformu i izrazito uzbuđeno odlučih raditi. Pisala sam i pisala, moja kreativnost je postajala iz čista mira sve veća i veća. Radila sam kao pod nišanom, pod budnim okom žandara. Možda i jesam bila,pod budnim okom moje mame ali i pod utjecajem moje čarobne i maštovite kreativnosti.
Drugi dan.
Nastavljamo s radom. Prelazim na manje, skoro pa i nikako drage predmete. Četiri sata radila sam petnaest pitanja, od toga sat i pol tragala za gramatičkim greškama. Kada sam konačno završila, sjetih se profesoričinog antipatičnog lica i odjednom me bi strah poslati joj svoju zadaću. Užasno strah. Narednih mjesec dana živjela sam u laži da ću sve pomno zapisivati u bilježnicu. Kasnije sam, navodno, došla pameti.
Činjenica koju svako dijete ali i svaki profesor vrlo dobro zna je strah od ulaska u zbornicu.
Uz novonastali strah od profesoričina lica nastao još jedan- strah od privatnog komentara, koji je, barem meni, sličan ulasku u zbornicu.
"Razumiješ li ti što mi točno trebamo uraditi? Što on/a hoće od nas? Oj, muko!", pitam ja druge, pitaju drugi mene. Odgovor obično bude – "Nisam siguran/a.Probaj poslati privatni komentar."
Zatim dolazi pitanje – "Zašto ja? Pa, pošalji ti!", na što dobijamo poruku - "Ali ni tebi nije jasno!"
Povuci, potegni, ipak smo na kraju poslali komentar u podne, čiji smo odgovor dobili tek navečer, punog emotikona i pozdrava. Doista, nije bilo toliko strašno poslati malenu porukicu pojedinim profesorima.Možda je ipak to dovodilo do osjećaja nesigurnosti, stravičnog nemira i konačne odluke – "Ma, radije da mi zadatak ostane nejasan, nego da ga/ju pitam! Haman će mi se nagovorit' il' dodat' još što, vala, taj belaj mi ne treba.Aj' sikter!"
Akcija „uzmi ili ostavi knjigu“ naprotiv, nije bila završena niti iskorijenjena. Knjige su postajale saveznici online nastave. Sada smo bili lišeni ogromne količine stresa, usmenih odgovora i testova za koje smo se toliko očajnički spremali ali idalje nismo bili lišeni (r)okova predaje zadaća.
Premda mi je, zahvaljujući online nastavi „kašika pala u med“, zatvorenost mi je slobodu kretanja prebacila „s konja na magarca“.
"Okružni stožer rek'o dva i pol mjeseca, dva i pol mjeseca strogog zatvora.", pjeva "Zabranjeno izlaženje" ali isto tako ne zaboravljaju spomenuti da "... tko preživi dva i pol mjeseca u svom domu,taj je pravi hadžija."
Tih dana vrijeme nikada nije bilo ljepše. Zbog toga, odlučih se malo „prošvercati“ van, usprkos zabrani.
"Ne razumiješ ti to stožere, džabe ja to tebi pričam.", nastavlja Nele Koronajlić.
Međutim, čim sam ja izašla, zrak je postajao opet prljaviji, počeo prikrivati miris prirode i spremao se lansirati me nazad doma u izolaciju. Doma, zanimacija moje mame za online nastavu postajala je veća od moje. Krišom je počela paliti laptop i čitati moje mailove. Zapravo, nisu moji bili jedini mailovi koje je detaljno evidentirala. Moj mlađi brat završavao je prvi razred osnovne škole. On je, naravno imao lakše, djetinjaste zadaće. Te zadaće i ostale „gluposti“ koje je dobijao od učiteljice ipak nisu prikrivale činjenicu da zasigurno mora naučiti pisati i čitati. On ne bi bio on, a da se namjerno ne glupira, pa tako mene svako malo na ulazu u sobu dočeka njegova knjiga, olovka, bilježnica ili gumica u glavu. Treći svjetski rat već je odavno započeo unutar naša četiri zida. Borili smo se protiv slova i brojeva , napasnih učiteljica i profesora, užasno dosadnih predmeta, osnovne škole i gimnazije, zatvorenosti i zabrana... borili smo se zajedno.
"Raduje me jedna istina, iz izolacije izaći ću ja.", zaključuje ''Zabranjeno izlaženje''.
Prikupit ću više znanja i iskustva, razbistriti svoj mozak od tmine stresa i učenja nazor, iako me takvo učenje pojedinih predmeta pratilo već jedanaest godina ali će me pratiti i cijelog mog školovanja.
Online nastava za mene je bila blagoslov. Više ne čamim u učionici, čekajući kraj nastave i razmišljajući o planini lekcija koje moram naučiti za naredna dva tjedna. Naravno, užasno su mi nedostajali prijatelji, naši izlasci na velikom odmoru, zajednički doručci s razrednom, zajednička putovanja i slično. Brojni ljudi mi rekoše kako im online nastava, umjesto obrazovanja, predstavlja samo gubitak vremena, a da je „zatočenost“ u kući samo puka laž imena Korona.
Brat bratu, bar ne završismo na Barama. Jer "... sa Bara se nitko ne vraća."