Započeti bilo koju temu i pisati o njoj nikako nije lahak posao, a naročito ako se o tome nije pisalo ranije na ovaj način i ako se sve informacije trebaju predočiti iz vlastitog iskustva. Naime o online nastavi mogli smo čitati materijale ali ne pisane iz ugla bogatih iskustava sudionika u nastavnom procesu na terotoriju naše zemlje. Mi smo obogaćivali znanja na osnovu iskustava iz drugih zemalja i moglo se štošta naučiti. Najdetaljnija saznanja mogli smo stjecati iz zemalja koje su i izvodile online nastavu, a to su zemlje zapadnog svijeta -na primjer Švedska i Njemačka. Takva teorijska znanja i posuđena praktična iskustva danas obogaćujemo ličnim. Upravo mi imamo zadaću da se pozabavimo utiranjem novih staza primjene ove nastave a onda i davanjem detaljnih objašnjenja i prijedloga za unaprijeđenje njenog izvođenja.
Novom platformom i načinom rada s metodološkog aspekta definitivno je ponuđeno najbolje rješenje u datoj situaciji. Međutim dugoročno očekivati ostvarenje sprovođenja nastavnog procesa na ovaj način i u ovoj formi bilo bi pogubno u prvom redu za učenike a indirektno i za roditelje i nastavnike. Online nastava morala bi adekvatno odgovoriti na sve oblike stjecanja znanja i provjere istih makar u mjeri koja je približno jednaka “normalnom” izvođenju nastave.
U prvom redu ovakav vid nastave ne zadovoljava odgojnu komponentu, a interakcija kod izvođenja nastave kao i da ne postoji. Socijalizacija je nemoguća, a izrada zadataka radi se po modelu copy- paste. Nerijetko u izradi učestvuje cijela porodica te na taj način stvarno usvajanje novih znanja i istraživački pristup novim informacijama te njihovo implementiranje gubi svaki smisao.
Napominjem da je nemoguće primjenjivati sve sociološke oblike rada u nastavi, a kreativnost učenika svodi se isključivo na korištenje tehnologije bez momenta direktnog fizičkog predstavljanja ideja, zamisli i projekata. S mišlju da nove tehnologije i opći napredak i razvoj svijeta na globalnom nivou nudi olakšicu i prednosti u stjecanju znanja i ovladavanju vještina, neizostavna je činjenica da se s današnjom svijesti pojedinca ne može postići evidentan progres bez dodatne fizičke interakcije. Ovdje mislim na nastavni proces i na virtualnu učionicu. Famozni didaktički trougao postao je imaginarna floskula gdje se uključio i još jedan faktor- roditelj. Ovdje naročito mislim na učenike nižih razreda. Sada bismo morali iz temelja reorganizovati subjekte u nastavnom procesu, njene faktore te ulogu i stupanj njihovog prisustva i funkcuonalnosti.
Online nastava ne pruža kontakt očima gdje ova vrsta komunikacije, dakle očima, ne pomaže u neverbalnoj komunikaciji a koja je neizostavna da bi se komunikacija uopšte upotpunila. Nemamo vremena za šalu, smijeh i kreativne dječje dvosmislice. Nemamo priliku da dajemo primjer lijepog ponašanja, niti da prodiskutujemo ono loše. Nemamo kutak ni trenutak za neko slomljeno dječje srce kojem treba pažnja, lijepa riječ, utjeha ili samo da bude saslušano. Nema kašnjenja na čas sa smiješno nerealnim isprikama. Nema dijeljenja sendviča i čipsa na odmoru. Nema trčanja kroz hodnik i tihog došaptavanja o skrivenim i tajnim simpatijama. Nema “nove mode” i divljenja po prvi put obučenim krpicama. Nema novih frizura i posuđivanja olovaka, pribora niti opreme. Nema prijavljivanja i “tužakanja” za neke jako “važne” probleme. Nema takmičarskog ozračja među odlikašima i nema priskakanja u pomoć drugovima kad “zapnu”. Sve to nedostaje i nemoguće je nadoknaditi putem hladnog kompjutera koji opet ima svoje pozitivne strane.
Online nastava nas u trenutku poveže i dopusti komunikaciju iako smo kilometrima udaljeni jedni od drugih. Sve što uradimo, svaki naš zadatak dostupan je svim sudionicima koji su dio grupe i može im biti od koristi. Online nastava nudi primjenu tehničkih sredstava i mnoštvo aplikacija koje su pravi mali raj u predstavljanju projekata. Uči nas boljem ovladavanju tehnologije koja je danas neizostavna i u obrazovanju i u poslovanju. Zapisi s časova i učenički uradci su trajniji. Nastavnici mogu dijeliti i razmjenjivati materijale kao olakšicu u izvođenju nastavnog procesa lakše i dosta brže, što je veoma inovativno. Zadaci se lahko distribuiraju i lahko se izvrši pregled i evidencija učeničkih uradaka. Ne gubimo vrijeme na putovanje od škole do kuće i nazad, iako to putovanje nekad kod učenika predstavlja posebnu vrijednost i značaj.
I iako bi se moglo pisati još na zadanu temu ovaj bih esej privela kraju i obukla ga jednim skromnim zaključkom ili možda prije ličnim sugeriranjem o temi i sa naglaskom upravo na online nastavi. Vjerovatno je da nisam navela sve što je prednost ili nedostatak online nastave, ali se na osnovu onoga što jesam da zaključiti da je online nastava spasila odgojno-obrazovni proces u doba pandemije korone i da je donijela dobra iskustva. Mišljenja sam da se treba se modifikovati i još bolje prilagoditi našem obrazovnom sistemu, ali isto tako smatram i da je nepotpuna čak i kad bi se usavršila. Zapravo ubijeđena sam da postoje segmenti u izvođenju nastave gdje fizički kontakt ničim i nikad ne može biti zamijenjen. Zato bi bilo najbolje kombinovati virtualnu i fizičku učionicu i nastavu tako pokušati realizirati kako bismo iskoristili sve prednosti i jednog i drugog vida izvođenja nastavnog procesa. Upravo nadopunjavanje online nastave redovnom ili redovne nastave online nastavom predstavljalo bi savršenu cjelinu a samo s jednim ciljem: ODGOJITI I OBRAZOVATI ZDRAVOG FUNKCIONALNOG MLADOG ČOVJEKA SPREMNOG DA ODGOVORI SVAKOM IZAZOVU, SIGURNOG U SEBE, SVOJA ZNANJA I KOMPETENCIJE DAJUĆI POZITIVAN PRIMJER I DOPRINOS DRUŠTVU, SVOJOJ ZEMLJI I CIJELOM SVIJETU.