Sudbina teška i zlokobna prisili me svojim svemogućim rukama da krenem pisati nikad naučena slova na novoj stranici knjige obrazovanja. Mekane ruke postale su olovne i ukočene tek na prvoj rečenici novog početka a slova nečitka i tintom starih uspomena umrljana. Riječi su se bezobrazno gubile u vihoru postojanja ostavljajući mi tek duh njihove prijajašnje egzistencije na korištenje. Rečenice su trome i ogoljene stajale pogrbljeno na listu sada promijenjenog života.
"Vrijeme teče" čulo se iz univerzuma koji me opominjao da rečenice moraju da se redaju čak i ako su slomljene duše i izgubljenog smisla. Nezaustavljiv pijasak tekao je ni na trenutak ne stajući da bi mi šapnuo malenu utjehu. Prisiljavao me da steknem iskustvo u takvom nesvakidašnjem pisanju. Gurao me prema naprijed neobazirajući se na moje krhko biće dok je njegova jedina želja bila kročiti na stare listove knjige. Želja da plovi kroz nezaboravne rečenice napisane rukom naviknutom na pokrete kreiranja tih slova koja su činila nenadmašnu ljepotu naučenog bila je duboko utisnuta u podrhravajuće srce.
"Ne okreći list napisan, daruj misli novom pisanju." gromoglasno se stropoštaše riječi vasione na um mi umoran.
Nemajući mogućnosti da se usprotivim i prkosno vratim uspomenama duh života natjerah ruku da piše ta nova prokleta slova.
Pisala je svakodnevno, pomaka tek kratkog i ostavljala isprekidan trag. Ispisala bi pokatkad bez mog dopuštenja pohlepno mi oduzimajući kontrolu izgubljenu suzu i nečujni uzdah. Očekujući od mene pokoju tešku riječ zadrhatala bi u pisanju uspostavljajući ponovno stabilan pravac kada joj se slabašno nasmijem i šapnem "ispiši i tu emociju da ostane uklesana i nezaboravljena."
Minute su se nizale praveći bisere sati koji su se kitili u ogrlicu dana.
Rečenice su se gomilale kao i pijesak na dnu pješčanog sata postajući čitkije, raspoznatljivih slova i ukrašene kradom nacrtanih malenih osmjeha. Ruka je sve lakše pravila poteze a um je vrsno hvatao riječi koje su se usudile pobjeći.
Stranica u knjizi se privodila kraju a rečenice pri dnu su doživljavale neočekivanu metamorfozu.
Univerzum mi je poslje zadnje napisane tačke kao dar poklonio urezane riječi na priznanju za rad "ne pokušavaj promijeniti ono što tvoja ruka ne može dosegnuti, što pokrete tvojih usana ne može čuti i ono što je slijepo nad tvojim suznim okom. Ne plači nad sudbinom koja te zadesi u takvim sablasnim trenucima. Udahni duboko i svoje tromo tijelo prisili na pokret. Tada ćeš shvatiti da se čovjek privikne na sve."
Na kraju dana sa zatvorenom knjigom u krilu dok mi pogled luta u daljinu prema nepoznatim krajevima i um pluta u nedokučivim mislima tih osmjeh se ote sa usana i otplovi ka zalazećem suncu.