Proljeće, vrijeme zime i ljeta. Nikada dovoljno dugo sunčano i toplo, gotovo uvijek kišovito i tmurno jer nam duže traje ono što ne volimo.Sunce toplo i nježno, poput majke miluje svoju nejaku dječicu: Hajdučku travu, Pastirsku torbicu i mezimče Majčinu dušicu. Vjetar lagano njiše zemljanu kolijevku. Kroz stari, nekada bijeli, drveni prozor čuje se dječiji kikot. Vjetar radoznao poput malog djeteta, koje stariji pošalju u sobu kada se priča nešto važno, šunja se hitro, ali oprezno do prozora. Uplašeni prozor osjetivši uljeza počinje da viče i bježi tamo-vamo. Hajdučka trava koja nije uzalud ponosna vlasnica tog imena nastoji da sazna šta se to zbiva u blizini, pa se tako uzalud vrda i mrda. Gotovo da polomi stabljiku zbog ionako neuspješnog izviđanja. Pastirska torbica dežurna pametnica livade upozorava ju da nije lijepo prisluškivati tuđe razgovore. Majčina dušica iako je oduvijek željela da je zapaze i pohvale drugi cvjetovi, ostala je suzdržana u ovoj diskusiji. Vrijedni profesor ustaje i zatvara prozor. Buka se stišava, a zabava nestaje. Profesor Zlomislić,inače potpuno suprotnog karaktera, veoma je dobar prema đacima. Ponekad njegova dobrota graniči sa naivnošću. Upravo zbog svoje ljubavi, taj dobričina nas pušta da određeni dio časa radimo šta nas je volja.Nisam sigurna da je tačno definisao koji je to dio, pa đaci uglavnom provode tako čitav čas. On uredno nastavlja da predaje lekcije đacima koji ga ne slušaju jer želi da pošteno zaradi svoju platu.Vidno iscrpljen od težine toga zvanja, ali i od seoskog posla zamišljeno gleda u dvorište. Pitam se da li i on primjećuje neobično društvo na livadi. Odjednom, kao iz vedra neba, učionicu ispunjava njegov duboki glas i pitanje: „Djeco jeste li čuli šta se dešava u Kini?“ Nekolicina nas potvrdno odgovara, dok ostali nezainteresovano sjede, gledaju u svoje mobilne telefone ili pak spavaju dubokim snom. Gromoglasni zvuk moje elektronske pošte koji bi uzgred, probudio i uspavanog medvjeda, a kako onda ne bi mene podsjetio da su ta vremena prošla, vraća me u stvarnost. Mama počinje da viče iz druge sobe: „Stiglo ti je nešto iz matematike“ , pretvarajući se da je to ne zanima i da nije već otvorila moju poštu. Nevoljko uzimam svoj „test strpljenja“ telefon. Zovem ga tako jer očito na njemu testiram koliko sam strpljiva osoba.Volim ga iako je poprilično star, a shodno tome i spor. Odavno već slabo vidi i na ono jedno prozorče zvano kamera jer je preživio mnoge lomove, zbog toga uzimam telefon od ukućana i fotografišem zadaće. Ponekad zaboravi sve, a gdje i neće koliko ima godina, pa mi zatvori sve aplikacije i jednostavno se, eto baš u inat meni, ugasi. Razumijem ga na neki način. Inadžija je poput mene.Voli da je sve po njegovom, pa kada ja tipkam on ne želi da piše jer eto nije njegov dan. Tako ponekad ne stižem poslati zadatke na vrijeme, pa se profesori žale.Ipak, on je jedini u stanju da podnese mene kao vlasnika. Svi ostali su previše krhki da bi obavljali tako važnu službu. „Dobar je on“ velim majci. Otvaram poštu, a ono hrpa domaćih. Listam dalje, profesorica hemije koja šalje jednu od svojih šablonskih poruka: „Dragi moji, Naučite lekciju na strani br. (..) te odgovorite na pitanja koja se nalaze na kraju lekcije.Odgovore šaljite do sljedećeg časa. Sretno“. Previše poslatih zadaća pažljivo satkanih od moga truda i ponekim pitanjem, stoji bez odgovora...Zatim, poruka od moje najdraže profesorice, Amne. Ona je već odavno trebala biti u penziji, ali kako to obično biva nije joj upisan radni staž za vrijeme rata.Mislili smo da se nikako neće moći snaći sa tehnologijom jer ona inače nema telefon, a ni internet.Za vrijeme časa ponekad tako odluta u period rata i sjeća se svih nemilih doživljaja. Bez obzira na sve ona je „tata mata“ za svoj predmet. Dugogodišnje iskustvo i znanje koje je gradila čitav život su joj omogućili da bude izvrstan profesor. „Gle čuda“ rekoh u sebi. Ona barata sa tehnologijom odlično, čak nema problema ni sa pravopisom s obzirom da ima dva para naočala. Pogledah fotografiju u prilogu lekcije - kolači. „Pa dobro“ nasmijah se tiho. Osjećam nostalgiju za školom u kojoj sam se nekad dosađivala. Sada mi nedostaju i drugovi koje nisam naročito simpatisala. Možda je ovaj osjećaj ovladao mnome jer mi nedostaje obaveza, nekada dosadni ritual, moranje koje me tjera da ustanem iz svoje obično tada, najudobnije postelje i da odem u školu. Na televiziji gledamo Dnevnik . Mnogo lažnih vijesti, nepotrebnih informacija, slika i silna vika me umaraju. U dubini duše osjećam da je ovo ozbiljno i da naše stanje neće tek tako proći.Ja, veliki ljubitelj historije, koja sam uvijek rado slušala o svim tim silnim ratovima, revolucijama i sa oduševljenjem posmatrala junake i aktiviste istih, nisam „shvatala“ da se to dešavalo u mome svijetu.Što je još gore, nisam znala da se to može ponoviti.Mislila sam da je moj svijet od čelika. Sada shvatam da ga mi gradimo. Razmišljam o pisanju dnevnika u izolaciji. Misli mi odlaze do Ane Frank i njenog čuvenog djela. Preispitujem sebe. Možda nisam dovoljno dobra za to...Mama me podsjeća da sam ravnopravan član i da imam obaveze pored škole. Ostajem do kasno svake noći kako bih uradila zadaću koju baš i ne razumijem. Ponekad ustajem dok svi spavaju jer tada imam mir za kojim toliko žudim.Posmatram moje vršnjake koji imaju online časove i profesore koji se „iz petnih žila“ trude da to sve bude zanimljivo. Pomalo im zavidim.Nastavljam da razmišljam. Svi ti odrasli koji nešto zahtijevaju, očekuju, traže, a sami ništa ne daju zauzvrat su smiješni. Naš sistem koji samo uzima, a ništa ne daje treba da se zapita koliko još toga može da nam uzme jer ništa ne traje vječno. Neko napokon treba da shvati i nas, mlade ljude. Ni djeca, ni odrasli, već onako između. Kako kome odgovara i kada.
