„Ja sam samo jedan od mnogih. No ja sam samo jedan. Ne mogu učiniti sve, ali mogu učiniti nešto. Zbog toga što ne mogu učiniti sve, neću odbiti učiniti ono što mogu.”’ (Edward Everett Hale)
Nastavnica sam iz reda nastvanika „na određeno“. Svake godine trka za radno mjesto. „Dok se smjesti tehnološki višak...“, „Ostavite podatke, javit ćemo vam se ukoliko budemo imali potrebu za vama....“, i tako u nedogled.
Ove godine ne uspijem od septembra naći angažman. I dalje pratim konkurse, dosađujem kolegama da mi jave ako saznaju hoće li neko u penziju, bolovanje...
I gle, od januara sam tu. Od februara nastava. Od marta korona.
Razmišljam, kakva ću sve iskustva bilježiti pri pisanju CV-a. Tek je sada trebalo pokazati svoje vještine planiranja, prilagodbe, maštovitosti.
Imam 25 minuta da im objasnim, izdvojim da zapišu ono najbitnije, pokažem na primjeru i naravno, da i oni meni pokažu na svom primjeru da su razumjeli.
Istinu neko reče: „Bitka je prije rata, a ne u ratu.“
Veliki trud je uložen na početku, sati pisanja, pretraživanja internet stranica sa sadržajima koji su prilagodljivi online nastavi.
Najveći izazov su kontrolni zadaci, testovi, pismene.
Imate potrebu uzeti papir u ruke, osjetiti hartiju, pročitati ono što su učenici napisali, ispraviti greške, napisati kako je ispravno, tačno...
Umjesto toga imate uslikan rad kojeg ste prebacili u program da možete po njemu pisati crvenom bojom.
Sve je umjetno, prividno, neuhvatljivo,nestvarno, lebdi kao duga poslije kiše. Vidite je, želite je uhvatiti, dodirnuti, ali ona vam sve više bježi kako joj se približavate.
Lebdi i to znanje koje pokušavam prenijeti na drugu stranu laptopa.Neki učenici su stvarni jer ih vidim preko kamere. Drugi su samo tu, odazovu se na prozivku, ne radi im kamera. Zbog tog nedostatka su uskraćeni da svoj trud podijele sa nama. Kažu da su uradili. Vjerujem im na riječ. Poznajem ih.Drugi, oni slabiji đaci kojima je ovakva situacija dobro došla da u punom obimu provedu svoje marifetluke, takvi – nit' šta rade, a još manje šalju urađeno. Tek onda borba – ja im pronalazim rješenje kako da urade i urađeno pošalju na uvid. Nekima ni to nije dovoljno pa idu u druge krajnosti. Ovakva situacija ih zabavlja i čitav dan daju sebi za pravo da se mogu javljati nastavnicima i obećavati im kako će poslati zadaću evo baš sad, pa za sahat vremena, pa navečer u 22 sata. Jutrom online nastava, a od podneva pa do kasno navečer se ne smiruje zvuk novopristigle poruke.
Prag tolerancije visok, sve može samo da urade nešto.Jer, vanredna je situacija, neće ni ovo trajati zauvijek.
Konekcija je priča za sebe, nekad sarađuje čitav dan, a nekad prekida svako malo „zainteresovane“ učenike. I gle, čudo! Uvijek kod istih slaba veza i konekcija. Od početka „korona afere“ meni se nije desio prekid veze ili da sam zbog slabe konekcije morala napustiti čas. Nekima je to bio konstantan problem. Ili izgovor!?
Prve dvije sedmice zanimljivo, naporno, ide... Sada, pred kraj školske godine, koncentracija nas sve polahko napušta. Nikog više ništa posebno ne interesuje osim tačan datum završetka agonije zvane „online nastava.“
Sjedim, ispred mene laptop zuji, pregrijao se. Pored prozora svoje nove učionice, u mojoj sobi, pričam djeci o razvoju našeg jezika i prvim počecima pismenosti. Uspijevam istovremeno razmišljati i o tim prvim počecima pismenosti – šta je dovelo do toga da je ljudima bilo potrebno pismo (širenje vjere) – i šta bi se trebalo desiti da prestane potreba za pismenošću. (Prestanak vjerovanja da bilo šta ima vrijednost, da je bilo šta vrijedno uloženog truda) Barem onom standardnom, rukopisnom? Da li se to već desilo?
Evo učenici nemaju potrebu zapisati. „Skrin šotuju“ (screen shot) – kako oni to nazivaju žargonski. One koje zanima materija mogu lahko i tako naučiti, ali baš ti učenici kojima je znanje na prvom mjestu i zapisuju i nauče. Da li su ostali prestali da vjeruju u vrijednost znanja?
Vezu sa olovkom i dječijim prstićima još održavamo mi nastavnici tražeći svakodnevno da nam uslikaju zadaću, urađenu nastavnu jedinku, samostalni rad bilo koje vrste.
Kada uzmete olovku i zbližite se sa hartijom, nastaju čuda. Kao kada proživljavate stotine sudbina likova iz knjiga koje čitate. Ali, to su knjige, papir, sveska...iskustva prisnija, prirodnija. Osjećaj sa tastaturom i ekranom je drugačiji. To je stranac kojem pokušavate ispričati svoju priču, ali vam je neugodno.
Jasno je da dolaze nove generacije sa drugačijim pogledom na svijet, drugim potrebama, ali je isto tako jasno da je i tim novim generacijama prirodnija direktna interakcija sa nastavnikom i prijateljima.
Kakogod, ovo nam je svima novo iskustvo koje smo zajedno proživjeli na način koji nam je bio najprihvatljiviji.
„Najbolji učitelji ujedno su i najzahtjevniji učitelji: oni od učenika zahtijevaju razmišljanje.” (W. Glasser)
Znanje dođe, ugnijezdi se u glave učenika i tu ostane jedno proljeće i ljeto. Odleprša poput lastavice u jesen ostavljajući tragove da je nekad bila tu.
Nadam se da će i našim učenicima, kad počnu zaboravljati one silne definicije, formule, ostati sposobnost razmišljanja. Znati prepoznati dobro u moru lošeg, razmisliti o svojim postupcima je znak da je učitelj odradio svoj posao dobro. Jer, mi smo prije svega odgajatelji, bilo direktnom interakcijom ili putem online platformi.